Revena – običajno-pravno udruživanje ljudi u jelu i piću
Običajno-pravno udruživanje ljudi u manje ili veće grupe, društva i organizacije postoji u ljudskom društvu od najranijeg vremena njegovog razvoja.
Ima ga i danas kod svih ljudskih zajednica u veoma različitim društvenim oblicima, bez obzira na kome se kulturnom stupnju nalaze. Svako udruživanje prate uvek određeni motivi, ciljevi i interesi ljudi. Uz to, ona počivaju na običajno-pravnim i društvenim normama, po kojima se vrše određeni zadaci i radnje na jedan uobičajen i ustaljen način. Običajno-pravne i društvene norme se prenose s kolena na koleno, te se pojedini običaji dugo održavaju u jednoj socijalnoj sredini. Pod izvesnim uslovima neke norme se menjaju, ali se uvek prilagođavaju sredini i duhu vremena u kome ljudi žive. Zato se jedan isti običaj u različitim uslovima ponekad različito i održava. Takav je slučaj sa običajno-pravnim udruživanjem ljudi u jelu i piću, koje je poznato kod Srba u Vojvodini i Srbiji pod nazivom "REVENA", a kod Srba u Bosni i muslimana pod nazivom "REFENA". Oba ova izgovora Vuk je uneo u Srpski rječnik.
Revena je reč persijskog porekla, koja označava zajednicu, slogu i ortakluk. U nekim rečnicima i leksikonima tumači se kao turska reč u značenju zajedničkog po krivanja troškova. U svakom slučaju, reve na je strana reč i to istočnjačkog porekla, icoja je etimološki izvedena iz persijsko–turskog govora, ali su je u naše krajeve preneli Turci. Vremenom prodire u Srbiju, Vojvodinu i Bosnu, gde se održala u govoru kod Srba i muslimana do današnjeg vremena samo u pojedinim krajevima. Ranije je revena bila rasprostranjena na širem reografskom području Srbije, Vojvodine i Bosne, ali je do danas u većini krajeva odavno nestala. Nije poznato da se ova reč javlja u pisanim izvorima i spomenicima pre pojave Vukovog rečnika. Vuk Karadžić je u Srpskom rječniku 1818. godine napisao sledeće: "Revena kuće ne obara, ali budući da se u reveni najviše jede i pije, za to se kašto uz ovu poslovicu doda: Ali i ne podiže". Istu je reč preveo, odnosno "istumačio" i na nemački jezik u smislu zajedničkog izmirenja troškova (Die gemein-schaftliche bestreitung der Kosten).
Iz Vukovog izlaganja vidi se da je ovaj običaj veoma star i da je "revena" vezana samo uz jelo i piće u kojem se udružuje izvestan broj ljudi. Običaj udruživanja ljudi u jelu i piću prenosio se u narodu usmenim putem od starijih na mlađe i do danas se održao u Šumadiji, aleksinačkom Pomoravlju, bivšem požeškom i ariljskom srezu, Dragačevu i nekim drugim krajevima Srbije. U Bosni je poznata "refena" oko Banja Auke, Teslića, Sarajeva i nekih drugih krajeva, a u Hrvatskoj je poznata oko Gline, Slunja i u nekim krajevima Like. U tim krajevima i sada se često udružuju ljudi da jedu i piju u "reveni" ili "refeni", na vašarima i pazarnim danima, kad se uspešno obave kupoprodajni poslovi, na seoskim i crkvenim slavama, saborima, o Đurđevdanu i nekim drugim blagim danima i svetkovinama kad su ljudi slobodni i više na okupu. U Vojvodini je revena pretvorena u godišnji običaj.
Broj učesnika u reveni je proizvoljan. Kreće se od dva do petnaestak učesnika i retko prelazi preko tog broja. Svi učesni-ci podjednako učestvuju s jelom i pićem, bez obzira da li se isto donosi od kuće, ili kupuje. Jelo i piće se zajednički troši i svi troškovi koji nastaju oko toga pokrivaju se u jednakim iznosima. To je glavno obeležje revene kao običajno-pravnog udruživanja ljudi. Zato kad neko uđe u revenu, on je obavezan i dužan da zajednički snosi troškove sa ostalim učesnicima. Od toga se izuzimaju samo ona lica, koja se pozovu na čast, jer se u tom slučaju smatraju gostima.
U reveni mogu da se obavljaju i neki drugi radovi, koji nisu isključivo vezani za udruživanje ljudi u jelu i piću. To cu, međutim retke pojave, koje se javljaju na usko ograničenom geografskom prostoru i u izuzetnim slučajevima. Za udruživanje ljudi na obavljanju nekih radova u narodu postoje drugi uobičajeni nazivi kao što su moba, sprega, pazajmica i slično. Međutim, iako su to retke pojave, one kao takve postoje. Tako se, pored jela i pića, u nekim selima Polimlja obavlja u reveni košenje trave i svlačenje, ili prenošenje sena iz planinskih pašnjaka u niže krajeve stalnih naselja, gde se boravi preko zime. U Kordunu se kod kupoprodaje nekretnine, ili stoke na pijacama, čuje da kupac, ili prodavac kaže: da se "narevenamo" ili "izrevenamo", što znači da se nagodimo u ceni, kako bi uspešno obavili trgovinu. Zato kupac naknadno nudi prodavcu jednu drugu sumu novca iznad prethodno ponuđene sume, a prodavac treba u tom slučaju do tog iznosa da snizi prvobitno traženu sumu, kako bi se "izrevenali" i obavili kupoprodaju. Često je pri takvoj trgovini prisutan neki njihov prijatelj, koji ih nagovara da se ..izrevenaju".
Valja napomenuti, da na revenu podseća i naziv "Revenica" za potok u Mačvi, koji se uliva kod Drenovca u Savu i nazivi iotesa u atarima sela Uzdin i Farkaždin.
Revena u Vojvodini
Žene na "reveni", Kikinda 1968. godine
Dok je u Srbiji i Bosni revena običaj u kome učestvuju samo muškarci, i koji se održava kad se za to ukaže prilika, u Vojvodini je revena pretvorena u stalni godišnji običaj. Održava se na čisti ponedeljak u nekoj kući gde se skupe samo žene bez prisustva muškaraca, osim gajdaša ili nekog drugog svirača. Zato se smatra da je to čisto ženski dan i muškarci tu nemaju pristupa. Ovaj običaj je bio ranije više rasprostranjen u Vojvodini i nekim pograničnim selima rumunskog dela Banata, u kojima živi srpsko stanovništvo. Posle drugog svetskog rata, kada je počeo da se praznuje Osmi mart, ovaj se običaj skoro potpuno izgubio u Vojvodini. U severnom i srednjem Banatu, do pre deset godina, revena se održavala u Bašaidu, Krsturu, Mokrinu, Novom Miloševu i nekim drugim mestima, a u Kikindi, Kumanu i Melencima održavala se i nešto duže. U Kikindi je poslednji put održana 1969. godine i to samo u kraju Zelenjak u kojem živi zemljoradničko staiovništvo i neke porodice ciglarskih radnika. Do danas se održao ovaj običaj jedino u Tarašu, malom banatskom selu na levoj obali Tise, koje je veoma slabo povezano saobraćajnicama s drugim mestima. Verovatno da je i to jedan od razloga što se do danas ovaj običaj ovde dobro očuvao. U Tarašu se održala revena 1972. godine u kućama Latinke Milivojev, Bude Tomačev i Zore Dukin, kod kojih je bilo prisutno po petnaest do dvadeset žena. Među njima bilo je i nekoliko žena iz obližnjih sela Vranjeva, Kumana i Melenaca, gde se ovaj običaj ne održava više. Ranije se održavala i u nekim drugim kućama, gde je bilo za to pogodnih uslova. Do prošle godine stalno se iz godine u godinu održavala revena u kući Kristine Belić "Cinke", koja nije imala dece, a uz to je raspolagala velikom i lepom kućom. Latinka Milivojev i Kristina Belić kažu da se u Tarašu do pre nekoliko godina održavala skoro u svakoj ulici po jedna revena a poslednje dve-tri godine sve ih je manje." Očigledno je da će u skoroj budućnosti nestati ovog običaja i u Tarašu.
Za održavanje revene počinju pripreme na nekoliko dana ranije. Jedna do dve žene preuzmu ulogu organizatora i one se staraju da se sve u redu i na vreme obavi, kako bi ista protekla u što boljem raspoloženju. Revena se održava u bilo čijoj kući, ali se uvek pazi da u njoj nema mnogo čeljadi. Zato su najpogodnije kuće porodica bez dece, ili sa malo članova. Žena u čijoj se kući održava revena, ujedno postaje domaćin i pokrovitelj. Zato domaćin isprazni suvišne stvari iz jedne do dve sobe, a u njih unosi stolove, klupe i stolice, za predviđen broj učesnika. Svaka domaćica donosi sobom nešto od jela i pića, onako kako je ranije bilo dogovoreno. Na revenu se dolazi od podne, pošto se do tog vremena spremi jelo i piće i obave drugi kućevni poslovi. Ranije se donosilo samo posno jelo i pogača "ukiselo", jer od tog dana nastaje veliki uskršnji post, kada se nije smelo mrsiti iz verskih razloga. Kasnije se od toga odustalo, pa se za taj dan spremalo mrsno jelo, pečenje, torta, razni slatkiši i piće, kao za neki blagdan, ili veliki praznik. Sve se to zajednički jede i pije u domaćinovoj kući. Od pre nekoliko godina u Tarašu se donosi, umesto gotovog jela, sveže meso, brašno, jaja, mast i druge namirnice, od kojih se sprema zajednički ručak. Pre obeda počaste se hladnom, a u Tarašu "paljenom" (vrućom) rakijom. Tek posle ručka nastaje pravo veselje. Zato žene uvek najme gajdaša, ili nekog drugog svirača, koji će toga dana da ih uveseljava. Žene izlaze u domaćinovo dvorište i na sokak da se provesele uz pratnju gajdaša, a zatim se ponovo vraćaju domaćinovoj kući da nastave veselje, koje traje do ponoći, a ponekad se nastavi i sutradan.
Muškarci ne prisustvuju ovom običaju, osim svirača. Oni i sami izbegavaju da prisustvuju reveni, jer znaju da taj dan pripada samo ženama, koje tada uživaju potpunu slobodu. Ako se neki muškarac slučajno desi kod žena, one s njim zbijaju takve šale da je prinuđen da ih sam napusti. Po Kikindi se dugo prepričavalo kako se proveo na reveni neki deda Arsa, kome su žene skinule na silu čakšire i gaće, pa ga onako golišavog izbacile na sokak. Posle tog slučaja, deda Arsa dugo vremena nije izlazio među ljude od sramote i stida. Kasnije se od toga izrodila izreka: "Prošao kao deda Arsa na reveni".
Obnova "revene" u Muzeju Vojvodine, Noć muzeja, 2007. godine
Na reveni se prave razne šale i pevaju takve pesme koje se u drugim prilikama ne mogu sresti i čuti. Neka žena se obuče i maskira kao muškarac, pa ide i ljubi ostale, a druga se maskira i preruši u berberina, koji "brije" žene nekim drvenim "brijačem" a one za to plaćaju određenu sumu novca. Od tog novca kupuje se nešto za jelo i piće, ili se njime isplaćuje svirač. U Kikindi su žene imale na reveni svoga "zaštitnika Brcka", kojeg naslikaju na nekom kartonu skoro bez odeće, i "mole" pred njim da udovolji njihovim željama. Tu su ispisane i razne parole sa veoma raznovrsnim sadržajem, kojim se izražava zahvalnost ili molba "Brcku". Sve je to propraćeno veoma burnim raspoloženjem u pesmi i humoru, što je začinjeno "masnijim" sadržajem. Najviše se pevaju "ookačke" pesme, koje se u drugim prilikama ne mogu čuti. Ozbiljnije, "astalske" pesme ne pevaju se nikad na reveni, jer bi ona u tom slučaju izgubila od svoje originalnosti.
Zabeležio sam više "revenskih" pesama koje su se nekad pevale u Kikindi, ali ih zbog njihove opscene sadržine neću navoditi. Navodim samo početak jedne od njih:
Kad se žena revena u glavi joj crv.
Muž otrči kod berbera da joj pušti krv.
Kad je berber doš'o sve je žene obrij'o itd.
Zbog ovakvih pesama i šala, neki muževi nisu dozvoljavali svojim ženama da se "revene", jer su se bojali da im se žena "ne otme ispod ruke". Međutim, revena je kao društveni običaj široko prihvaćena u narodu i održala se sve do današnjeg vremena. To je bio jedini dan u godini kada je žena bila noštećena teškog rada u kući i iolju i kada je uživala velike slobode u ponašanju. Sve što žena učini na reveni, neće joj niko zameriti niti je osuditi, ali u drugim prilikama, ona bi bila izložena podsmehu ne samo u kući već i u sredini u kojoj se kreće i živi. Takvi bi se postupci kosili sa uobičajenim društvenim shvatanjima i etičkim normama koji vladaju u jednoj sredini.
U ovom običaju naziru se izvesni tragovi matrijarhata, što potvrđuje i neograničena sloboda, koju žena uživa toga dana i održavanje običaja bez prisustva muškaraca.
Milivoje Milosavljević
(Objavljeno u Radu Vojvođanskih muzeja 20/1971)