Trnjina (Prunus spinosa L.)

14.11.2022. | Arheobotanička bašta

Trnjina (Prunus spinosa L.)

Ugljenisana koštica trnjine predstavlja najstariji arheobotanički i jedan od najstarijih arheoloških nalaza na teritoriji današnje Vojvodine. Plodove, ovog danas skoro zaboravljenog voća, „glođao“ je neandertalski čovek na Petrovaradinskoj steni, pre oko 45000 godina (Medović 2015). Trnjina je stoga svoje mesto, sa pravom, izborila u Arheobotaničkoj bašti Muzeja Vojvodine.

Ova biljka, poznata još pod nazivom crni trn, je listopadni, vrlo razgranat, trnovit žbun, visine do 3 m. Ređe raste kao malo, do 5 m visoko drvo. Zbog izražene osobine da se vegetativno razmnožava često formira gusto šipražje. Veliko, 2–3 cm dugo trnje predstavlja delotvorni odbrambeni mehanizam, koji ovu biljku štiti od nasrtaja i paše biljojeda. Tako žbun uspeva da se održi i do 40 godina na životu. Trnjina veoma dobro podnosi niske zimske temperature, a može da podnese mrazeve do -30 °C. Raste u svetlim hrastovim šumama. Međutim, kako hrastvovih šuma u vojvođanskoj ravnici skoro da više i nema, trnjina se osamostalila kraj atarskih puteva. Vrlo često se mogu videti i nepregledni nizovi ovog žbuna u vetrozaštitnim pojasevima pored asfaltiranih puteva.

Trnjina (Prunus spinosa L.) u cvatu. Snežnobeli žbunovi krase atar Novog Bečeja početkom aprila.

Dozreva krajem avgusta, a plodovi se čvrsto drže grana, pa ostaju na stablu sve do proleća. Plod je plavkstocrna, okrugla koštunica, veličine 1–1,5 cm. Po površini je posuta voštanim prahom – pepeljkom. Ima malo „mesa“ žutozelene boje. Ono je sraslo sa košticom, te je u narodu trnjina poznata kao „glođuša“. Ukus joj je trpak, kiseo. Najukusnija je kad prezri, odnosno nakon što mraz njene plodove više puta smekša. Ukus joj je tada mnogo blaži, jer sadrži manje kiseline, a više šećera (Grlić 1990). Osim toga, ukus sirove trnjine može se poboljšati ukoliko se plodovi ispeku na vatri. Neretko se u proleće mogu videti zajedno smežurani, osušeni plodovi iz prethodne godine i kao sneg beli cvetovi. Cveta pre listanja u martu (Mratinić and Kojić 1998). Cveta obilno svake godine, a ponekad cvetovi stradaju od poznih mrazeva.

Plodovi trnjine mogu da se koriste na različite načine. Oporost ploda može da se izgubi ukoliko se pripremaju sa šećerom ili sirćetom. Francuzi ih npr. kisele sa sirćetom i jedu kao maslinke (Grlić 1990). Skoro svi delovi biljke (plodovi, kora i koren) se uptrebljavaju u narodnoj medicini.

Aleksandar Medović, arheobotaničar

Literatura

  • Grlić L (1990) Enciklopedija samoniklog jestivog bilja. August Cesarec, Zagreb.
  • Medović A (2015) Arheobotanički vodič kroz Novi Sad. Platoneum d. o. o, Novi Sad.
  • Mratinić E, Kojić M (1998) Samonikle vrste voćaka Srbije. Institut za istraživanja u poljoprivredi „Srbija“, Beograd.
Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar