Divlji hmelj (Humulus lupulus L.)

02.09.2013. | Arheobotanička bašta

Divlji hmelj (Humulus lupulus L.)

Hmelj je dugovečna divlja povijuša koja raste i do šest metara u visinu. Tankom, vijugavom i hrapavom stabljikom se penje po plotovima, grmlju, ali i drugom, jačem bilju. Vrhovi mladih stabljika se ponekad isprepliću i uvijaju u smeru kazaljke na satu jedan oko drugog. Listovi su mu troprsti ili petoprsti. Kao i stabljika, listovi su hrapavi od kratkih, krutih dlaka. Biljka je dvodoma – postoje “ženske” i “muške” biljke. Hmelj cveta od maja do avgusta. Samo ženske biljke nose jajaste šišarke koje se prilikom branja lepe za prste. Dugačke su 3–4 cm, a široke 2 cm. U šišarkama se nalaze žlezdaste tvorevine koje se koriste, pre svega, u industriji piva. Smola iz lupulina konzerviše pivo sprečavajući razvoj mlečno-kiselih bakterija, etarsko ulje mu daje prijatan miris, gorke materije (humulon i lupulon) gorčinu, a tanin ga bistri taložeći belančevine ječmenog slada.

Hmelj raste u Vojvodini kao samonikla biljka po vlažnim i senovitim mestima, uz grmlje, rubove šuma i obale reka. Hmelj se u Evropi uzgaja od ranog srednjeg veka. Najraniji pisani izvori o uzgoju hmelja potiču iz Bavarske sa polovine 9. veka. Ovo se ujedno poklapa i sa arheobotaničkim nalazima iz centralne Evrope. Doduše, prvi nalazi plodova (orašica) hmelja u Evropi potiču još iz neolita. Nalazi hmelja se beleže i na arheološkim istraživanjima naselja iz gvozdenog doba i rimskog perioda. Ali, pošto se radi o malom broju nalaza, oni se teško mogu povezati sa proizvodnjom piva. Oni više ukazuju na upotrebu ove biljke u ishrani. Jestivi su, može se reći čak i veoma ukusni, mladi, proletni izdanci. Arheobotanički nalazi hmelja su pojavom ranog srednjeg veka takoreći eksplodirali, a potiču sa područje iznad Alpa. Tek oko 14. veka počinju da se javljaju i prvi nalazi u Panonskoj niziji. Prvi pisani podaci o uzgoja hmelja kod nas vezuju se za grofa Andreja Hadika koji je 1770. godine gajio hmelj na svom imanju kod Futoga. U Vojvodini, pre svega Bačkoj, hmeljarstvo je veoma važna privredna grana. Centar vojvođanskog hmeljarstva je Bački Petrovac.

Danas se u proizvodnji piva isključivo koristi gajeni hmelj. Šišarke samoniklog hmelja, međutim, ne bi trebalo upotrebljavati u proizvodnji, jer mogu delovati otrovno. Iako je od 1516. godine u Nemačkoj važio zakon o čistoći piva (Reinheitsgebot), po kojem su jedini dozvoljeni sastojci za pravljenje piva voda, ječam i hmelj, mnoge druge aromatične biljke su korićene zarad pravljenja tzv. lekovitih piva.

Hmelj ima i lekovito dejstvo. Šišarke hmelja deluju svojim gorkim materijama osvežavajuće i okrepljujuće, te jačaju želudac, i lupulinom kao anafrodizijak (sredstvo za smanjenje libida). Jastuci punjeni hmeljom pomažu, navodno, kod nesanice. Gorki čaj od šišarki hmelja deluje umirujuće i uspavljujuće.

U Arheobotaničkoj bašti Muzeja Vojvodine su 8. maja 2013. godine posađene tri biljke hmelja sa arheološkog nalazišta Gradina na Bosutu kod Vašice Google Maps.

Aleksandar Medović, kustos – arheobotaničar

 

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar