U zgradi nekadašnjeg žitnog magacina (Paviljon 1) realizovane su prve izložbe iz istorije poljoprivrede. Radovi na adaptaciji ovog prostora za potrebe stalne postavke započeti su neposredno nakon osnivanja Muzeja. Tokom devedesetih godina 20. veka je, na tri nivoa, postavljeno nekoliko tematskih izložbi, koje sadržajno, koncepcijski i muzeološki čine jedinstvenu celinu i govore o razvoju dominantnih grana poljoprivrede u ovim krajevima.
Izložbe su postavljene uz pomoć stručnjaka Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, Instituta za ratarstvo i povrtarstvo i Muzeja Vojvodine.
ALATKE I ORUĐA ZA ORANJE
Autori izložbe: Ivan Čakan i Filip Forkapić
Razvoj i unapređenje oruđa za oranje traje vekovima. Prve alatke bile su malih dimenzija i izrađivane su od koštanih ostataka i sličnih materijala. Ove tzv. motike paralice čine prelaznu fazu ka prvim oraćim spravama.
Prvo konstruktivno složenije oruđe za oranje je ralo. Ono se u našim krajevima pominje do 18. veka, kada ga zamenjuje plug.
Drveni plug je najstarije sačuvano oruđe za oranje na teritoriji Vojvodine. Velika prekretnica u razvoju plugova nastaje sredinom 19. veka. Tada se javljaju prvi fabrički gvozdeni plugovi, od kojih su vrlo brzo nastali savremeni plugovi sa mašinskom vučom.
Izložbom je prikazan razvoj oraćih alatki i oruđa od praistorije, preko gvozdenog doba, antičkog perioda i srednjeg veka, do sredine 20. veka. Posebna pažnja posvećena je drvenim plugovima i najpoznatijim fabričkim zaprežnim plugovima.
Zaprežne plugove koji su korišćeni na našim prostorima proizvodile su mnoge evropske fabrike i zanatske radionice (nemačke, engleske, austrougarske – austrijske, mađarske, češke, jugoslovenske…), ali i američke. Već u 18. veku, tačnije 1785. godine u Engleskoj je osnovana fabrika Ransomes, Sims & Head, da bi u 19. veku i početkom 20. veka bilo osnovano nekoliko fabrika: u Nemačkoj – Ackergerätefabrik Hohenheim, Gebr. Eberhardt KG, Rud. Sack KG…; Engleskoj – J. & Howart, Clayton & Shuttleworth…; Austrougarskoj, odnosno Mađarskoj – Hofherr-Schrantz-Clayton-Shuttleworth, Kühne E…; Češkoj – Rudolf Bächer, Karel Vacek, Jan Červinka…; u SAD – John Deere, Oliver Chilled Plow Works, Starbuck & Sons…
Dugu tradiciju u proizvodnji zaprežnih plugova imalo je naselje Kula u Bačkoj (zanatske radionice Polich i Varga i F. Knefely). U Jugoslaviji su u prvoj polovini prošloga veka osnovane fabrike poljoprivrednih mašina u Leskovcu (Proleter) i Osijeku (OLT). Zaprežni plugovi su se neposredno posle oslobođenja počeli proizvoditi i u novoosnovanim fabrikama: Metalna u Štipu; Lipos u Tuzli; Tvornica poljoprivrednih strojeva – TPS u Bosanskoj Kostajnici; Lesce u Bledu.
ISTORIJAT GAJENJA PŠENICE
Autor izložbe: prof. dr Ivan Mihaljev, sa saradnicima 22 Paviljon 1
Pšenica je jedna od najznačajnijih biljnih vrsta. Smatra se da je ona imala veliki uticaj na razvoj proizvodnje drugih njivskih vrsta biljaka.
Od pšeničnog brašna se dobija najkvalitetniji hleb, kao i druge vrste peciva i testenina. Pšenica se koristi i u ishrani domaćih životinja. Zbog svog značaja, ona se gaji skoro u celom svetu, pa i tamo gde prirodni uslovi nisu pogodni za nju. Po površini na kojoj se gaji, ona zauzima prvo mesto među njivskim usevima. Kada je reč o ovim prostorima, pšenica se nalazi odmah iza kukuruza.
Izložba se sastoji iz nekoliko segmenata: poreklo i rasprostranjenost gajenja, selekcija i selekcionari, tehnologije proizvodnje pšenice kroz istoriju, zaštita pšenice od korova i bolesti, tradicionalna žetva i vršidba, skladištenje zrna kroz istoriju.
Pored dokumenata i fotografija, na izložbi su predstavljene i pojedine poljoprivredne alatke, kao i makete vetrenjače i vodenice – potočare.
ISTORIJAT HMELJARSTVA
Autori izložbe: dr Jan Kišgeci, mr Jan Sabo i dipl. inž. Jaroslav Ljekar
Postojbine hmelja su plodne nizije u okolini Crnog mora podno Kavkaza, na jugozapadu Rusije. Hmelj i tradicija spravljanja piva su Velikom seobom naroda preneti u oblast sadašnje srednje Evrope, gde se hmelj gajio u “humunolorijama” – hmeljarnicama.
Proizvodnja hmelja se kasnije proširila i na druge države i kontinente, tako da su nastale hmeljarske oblasti sa tradicijom: u Češkoj – Žatečka oblast, u Nemačkoj – oblast Halertau, u Engleskoj – Ist Kent, u SAD – Jakima. U bivšoj Jugoslaviji su postojale dve hmeljarske oblasti: u Vojvodini – Bačka, sa centrom u Bačkom Petrovcu; u Sloveniji – Savinjska dolina sa centrom u Žalecu.
U Vojvodini je prve hmeljarnike posedovao grof Andrej Hadik (1770. godine, na svom imanju kod Futoga). Kasnije su hmelj počele uzgajati porodice Stratimirović u Kulpinu i Dunđerski u Čibu. Slovački učitelj Albert Marčiš iz Padine je 1885. godine dobio sadnice hmelja od češkog hmeljara na Hotekovom imanju. Učitelj je taj hmelj sam gajio i svima ga preporučivao, što je uticalo na širenje ove biljke u okolini Bačkog Petrovca, gde se za kratko vreme razvio centar vojvođanskog hmeljarstva.
Radi zaštite interesa proizvođača hmelja, u Somboru je 1905. godine osnovano Udruženje bačkih hmeljara, koje je 1906. godine brojalo 1.888 članova.
U Vojvodini je pre Prvog svetskog rata bilo 1.236 ha hmeljarnika, ali je posle rata ostalo svega 400 ha. Pivo je i dalje traženo, a hmelja je bilo malo. Usled velike potražnje i male ponude, cena hmelja je brzo rasla, što je ohrabrilo seljake da povećaju površine pod ovom kulturom. Usled toga, od 1920. do 1927. godine nastaje „zlatno doba“ vojvođanskog hmeljarstva. Hmeljarnici su podizani u skoro svim delovima Vojvodine. Godine 1927. je pod hmeljom bilo 8.097 ha. Te godine je u Bačkom Petrovcu osnovana hmeljarska škola.
ISTORIJAT PIVARSTVA
Autor izložbe: dr Jan Kišgeci
Pivo, tj. piće od ječmenog slada stvarano je vekovima. Prvi su ga proizveli Vavilonci, oko 2.800 godine pre Hrista. Od njih su ovaj napitak naučili da spravljaju – Egipćani, Persijanci, Grci, Rimljani, Španci, Gali, Germani i Sloveni. Iako su stari Egipćani od žitarica prvi pripremali osvežavajuće piće zvano synthum, neku vrstu piva u koje nisu dodavali hmelj, nego gorko korenje i začine.
Na osnovu istorijskih izvora se može zaključiti da su Stari Sloveni prvi koristili hmelj kao začin i konzervans. Ovaj recept su od njih preuzela susedna germanska plemena, koja su razvila veštinu gajenja hmelja i spravljanja piva. Prve zabeleške o korišćenju hmelja u srednjoj Evropi potiču iz 7. i 8. veka.
Opatica Hildegard (1098–1179) iz manastira Bingena je, verovatno, prva objavila recept za korišćenje hmelja prilikom kuvanja piva i spravljanja lekova.
Oduševljen pivom, vojvoda Žan Sans Pur uveo je Orden viteza hmelja i dodeljivao ga svima koji su doprineli razvoju hmeljarstva.
U istorijatu pivarstva nailazimo na različite ličnosti koje su obožavale pivo i doprinele širenju kulta ovog pića. U tome se posebno ističe Gambrinus (Gambrinus), vojvoda od Brabanta i Lotaringije (1196– 1294), koji je stekao titulu kralja piva.
U Evropi je izgrađen veliki broj pivara u 14, 15. i 16. veku. Ranije je kuvanje piva imalo isključivo kućni karakter. Prosvetiteljsko doba donelo je novi poticaj razvoju hmeljarstva i pivarstva.
Tokom austrijske okupacije Beograda, pivarstvo prevazilazi okvire domaće, zanatske proizvodnje i dobija razmere industrijske proizvodnje. Austrijski doseljenici i preduzimači izgradili su dve male pivare na Dorćolu. Kada su se Turci ponovo vratili u Beograd, pivari prelaze na levu obalu Dunava i Save i nastavljaju rad na austrijskoj teritoriji – u Zemunu i Pančevu, odakle su pivo izvozili u Beograd.
U 19. veku, za vreme kneza Miloša Obrenovića, podignuta je pivara u Beogradu, na uglu ulica Balkanske i Gepratove. Istovremeno je, na mestu današnje pivare Skadarlija, započeta gradnja male pivare, čiji je vlasnik bio Filip Đorđević.
Kraj 19. i početak 20. veka obeležile su mnoge tehničke novine u pivarstvu, koje je prvi primenio Đorđe Vajfert, vlasnik pančevačke pivare. On je izgradio novu, veliku pivaru u Beogradu, ispod Topčidera, na mestu današnje pivare BIP.
Pronalazak parne mašine bio je vrlo značajan i za pivarsku industriju, jer je njena primena umnogome poboljšala i unapredila proces proizvodnje, što je omogućilo prelazak sa zanatskog na industrijski način proizvodnje.
Nove tehnike i tehnologije su značajno doprinele modernizaciji pivara i stvaranju uslova za poboljšanje kvaliteta piva. U Srbiji je poslednjih godina značajno poboljšan kvalitet piva, a stvorene su i nove vrste.
ISTORIJAT GAJENJA KONOPLJE
Autori izložbe: dr Jan Kišgeci i dipl. inž. Jaroslav Ljekar
Konoplja je, pre svega, gajena zbog vlakna. Stari narodi na Bliskom i Dalekom istoku gajili su ovu biljku zbog proizvodnje narkotičkih sredstava. Rimski hroničar Plinije konoplju spominje kao lekovitu biljku.
Intenzivnije gajenje konoplje na području današnje Vojvodine započeto je u 15. i 16. veku.
Polovinom 19. veka ona se u ovim krajevima uglavnom gajila za kućne potrebe, a manje za prodaju. Radi poboljšanja njenog kvaliteta, uvožena je iz Italije. Italijanske sorte bile su znatno mekše i pogodnije za izradu platna, dok je domaća konoplja davala jako, grubo vlakno, od kojeg je pravljena dobra užad.
Uz pomoć karata, dokumenata, fotografija i alata za preradu ovom izložbom je prikazano gajenje konoplje i njena prerada u kućnoj radinosti.
Tematske celine izložbe su: poreklo, naziv i podela, izgled, tipovi konoplje, priprema zemljišta za setvu, žetva, močenje, sušenje, stupanje – lomljenje, trljenje – glađenje, češljanje – grebenanje, predenje, snovanje i tkanje. Između ostalog, izloženi su sledeći predmeti: kosir, grebena, kolovrat, snovaljka, čekrk, vito, motovilo, trlica, stupa, razboj i mangelj.
ISTORIJAT GAJENJA SIRKA METLAŠA I IZRADA METLI
Autor izložbe: dr Janoš Berenji
Metlom se čovek služi verovatno još od praistorije. U Bibliji se metla i metenje spominju čak na devet mesta. Metla se pojavljuje i na egipatskim crtežima, a kod Rimljana su vernici “metači svetišta” bili posebno zaslužni građani, odlikovani dozvolom za metenje verskih objekata.
Kao stalni rekvizit zlih htonskih demona i simbol zla, metla se javlja u mnogim narodnim verovanjima i predanjima, ali ona poseduje i apotropejsko svojstvo, tj. štiti ljude i domaćinstva od zlih sila i nečistoće. Često se koristi i kao simbol zabave, i to na mnogim kolektivnim svečanostima i tokom praznika.
Donedavno je metla bila univerzalno sredstvo za čišćenje. Promena načina življenja i enterijera uslovila je i promenu načina njihovog održavanja (uveden je usisivač i dr.).Za razliku od savremenih uređaja, metlom se mogu počistiti i teško dostupni delovi prostorija, pa je, zahvaljujući tome, ostala nezamenjiva do današnjih dana.
Metle se pretežno prave od sirovina biljnog porekla, ali se za njihovu izradu može koristiti i plastika, životinjske dlake ili perje. Danas se najviše upotrebljavaju metle od sirka, kako zbog same navike potrošača, tako i zbog vraćanja prirodnim sirovinama.
DUVAN I LULE – OD SEMENA DO DIMA
Autori izložbe: dr Janoš Berenji i Tatjana Mitić
Izložba se sastoji iz dva dela. U prvom delu je prikazan istorijat gajenja duvana na području Vojvodine. Tematske celine su: poreklo, naziv i podela, izgled, tipovi, proizvodnja rasada i rasađivanje, nega u polju, berba i sušenje, načini korišćenja i uživanje duvana. Pojedine teme su ilustrovane trodimenzionalnim predmetima: keramičkim posudama za ručno zalivanje duvana, tablom sa oznakom parcele, sadilicom, grtalima, iglama za nizanje listova duvana, kukama i dvema balama osušenih listova duvana (sorte berlej i virdžinija).
U drugom delu izložbe su predstavljene lule. Retki i karakteristični primerci lula klasifikovani su po materijalu izrade, i to na keramičke, porculanske, drvene, tzv. “engleske lule” i lule od morske pene (stive).
Na izložbi je uočljiva raznovrsnost lula, bogatstvo dekoracija i motiva, koji su plod maštovitosti proizvođača. Ovaj deo izložbe je obogaćen likovnim ilustracijama na kojima se kao centralni motiv javlja lula.
ISTORIJA GOVEDARSTVA
Autor izložbe: prof. dr Timotej Čobić, saradnici dr Anđelija Antov, dr Georgi Antov, dr Radovan Pavlović i mr Miroslav Plavšić
Kao grana privrede, govedarstvo ima veliki značaj za napredak ljudskog društva. Uloga savremenog govedarstva sastoji se u obezbeđivanju hrane, sirovina za industriju i robe za unutrašnju i međunarodnu razmenu.
Goveda se ubrajaju u prve životinje koje je čovek pripitomio. Kravlje mleko je gotovo savršena, univerzalna hrana, pa se krava može smatrati pomajkom čovečanstva. Od mleka zavisi egzistencija svakog sisara, što se ne može reći za neku drugu hranu. Mleko sadrži skoro sve elemente potrebne za održavanje i rast mnogih vrsta živih bića, čak i u najaktivnijem stadijumu njihovog razvoja.
U različitim krajevima sveta stajnjak goveda predstavlja jedino đubrivo kojim se održava zemljišna struktura i plodnost, a koristi se i kao gorivo u domaćinstvu. Pored savremene mehanizacije i sredstava za transport i obavljanje poljoprivrednih radova, u nekim delovima sveta se goveda i dalje koriste za vuču i obradu zemlje, zatim kao tovarne životinje i životinje za jahanje.
Zahvaljujući sposobnosti prilagođavanja, goveda su rasprostranjena u raznim klimatskim i geografskim rejonima. Uzgajaju se u suvoj i vlažnoj klimi, u ravnicama i na visokim planinama, oko ekvatora i blizu polarnog kruga.
Kod mnogih naroda, čak i u današnje vreme, goveda predstavljaju simbol bogatstva. Na novcu mnogih država se nalazi motiv goveda, što odražava takvo shvatanje.
Ovom izložbom je prikazan istorijat i razvoj govedarstva – od rodonačelnika goveda, preko muznih i tovnih rasa krava, zatim tradicionalni način uzgoja goveda, pribor za veštačko osemenjavanje, muzni uređaji, te uzorci koji se koriste kao stočna hrana.
ISTORIJA MLEKARSTVA
Autor izložbe: prof. dr Ivica Vujičić
Praistorijski ostaci govore o tome da je čovek veoma davno počeo koristiti mleko u ishrani i od njega proizvoditi sireve, maslac i dr. Smatra se da je pre 6.000 do 10.000 godina, odnosno u vreme domestikacije životinja čovek počeo da koristi mleko od nekih pripitomljenih životinja.
Vremenom su se razvile autohtone rase muzne stoke, kao i autohtona prerada mleka. Takva proizvodnja i prerada odvijala se na gazdinstvu, u domaćinstvu, a kasnije je dobijala odlike zanatske proizvodnje.
Razvoj mlekarstva bio je ubrzan naučnim i tehničkim otkrićima, što je dovelo do izdvajanja mlekarstva kao privredne grane u drugoj polovini 19. veka.
Početkom ovog veka počinju se osnivati prve mlekarske zadruge. Njihova pojava bila je posledica razvoja mlekarstva u Evropi. Od 1900. do 1907. godine na teritoriji današnje Vojvodine je osnovano 30 mlekarskih zadruga. U to vreme su i vlastelini gradili mlekare na svojim posedima. Jedan od njih je bio grof Kotek, koji je mlekaru podigao na svom posedu Novi Majur (danas Veternik).
Nakon Prvog svetskog rata dolazi do procvata mlekarskih zadruga. U Novom Sadu je 1926. godine osnovana Novosadska mlekarska zadruga, a četiri godine kasnije Centralnieksportni savez mlekarskih zadruga. Za počasnog predsednika je imenovan Đorđe Đoka Dunđerski, veleposednik iz Kulpina.
Nakon Drugog svetskog rata se razvija savremena industrijska obrada i prerada mleka.
TRADICIONALNO OVČARSTVO U VOJVODINI
Autor izložbe: Ivan Čakan
Ovca milenijumima živi na ovim prostorima, te je i ovčarstvo u Vojvodini razvijano vekovima.
Na izložbi su obrađene i prikazane sledeće tematske celine: ovce (rase ovaca, obeležavanje i tradicionalno lečenje ovaca), prirodni uslovi za gajenje ovaca (pašnjaci, pojila), stočarska staništa (kolibe, ovčare, objekti na pašnjacima i po kućama), čobani (ugovaranje čobana, čobanski pribor i nošnja), čobanski psi i magarci, oblici udruživanja ovčara, raspodela dobara (mleko, torina, jaganjci, vuna, koža), mleko i mlečni proizvodi.
Teme su ilustrovane muzejskim predmetima: čobanskim bičevima, žigovima za obeležavanje, čobanskim priborom, duplim zvonima – vicigovima, klepetušama, čuturama i tikvicama za rakiju, proizvodima od vune, kantama za mleko, makazama za strižu i čobanskim štapovima.
SVINJARSTVO – JUČE, DANAS, SUTRA
Autor izložbe: prof. dr Milan Teodorović, sa saradnicima
Istorijat svinjarstva možemo pratiti od momenta pripitomljavanja i domestikacije divlje svinje (oko 10.000 godina). Arheološki nalazi iz kamenog doba, rimskog doba i srednjeg veka jasno govore o tome da je čovek oduvek koristio proizvode od svinje. Međutim, tek pre 200 godina je započet intenzivan uzgoj svinja. Pre toga su uzgajane ekstenzivno. Slobodno su se kretale i uglavnom su same pronalazile hranu u šumama. U sledećoj etapi razvoja svinje su držane u stajama, uz isterivanje na pašu ili u voćnjak.
Stvaranjem gradova početkom 18. veka, potreba za životnim namirnicama postaje sve veća. Želeći da dobije što kvalitetniju rasu svinja, čovek počinje da radi na unapređenju njenih bioloških osobina. Tako je 1851. godine u Engleskoj stvoren veliki jorkšir, prva kvalitetna rasa.
Uporedo sa stvaranjem kvalitetnih rasa, čovek radi i na poboljšanju njihove ishrane, smeštaja i zdravstvene zaštite. U novije vreme se prelazi na intenzivan, zatvoreni sistem držanja velikog broja svinja na jednom mestu, u posebno izgrađenim objektima. Razvoj nauke je doveo do osnivanja specijalizovanih institucija za uzgoj svinja, a proizvodnja je poprimila industrijski karakter.
Recent Comments