Jednodelni drveni valjak

23.07.2020. | Budi odgovoran prema duhu i telu

Na stalnoj postavci Muzejskog kompleksa Kulpin smeštenoj u Paviljonu 2, i to u delu gde su izložene mašine za osnovnu i dopunsku obradu zemljišta, posebnu pažnju, svojim izgledom, kod brojnih posetilaca pobuđuje jednodelni drveni valjak.

 

Jednodelni drveni valjak, foto: Danijela Moravac

 

Jednodelni drveni valjak se pojavio veoma davno. On se u upotrebi zadržao sve do skora, zbog svojih osnovnih karakteristika, koje se ogledaju u jednostavnosti konstrukcije i lakoći upravljanja. Njime rukovodi jedan čovek – kočijaš, koji tokom rada stoji ili sedi na sedištu. Pored toga što upravlja konjima, on vrši i dodatno opterećenje valjka, svojom težinom. Za vuču valjka su se uprezala dva konja

I pored svega, jednodelni drveni valjak ima nekoliko nedostataka. Oni se ogledaju u njegovoj nestabilnosti u radu, jer ukoliko dođe do plašenja zaprege – do čega je najčešće dolazilo usled iskakanja divljači pred konje, mogao se lako prevrnuti unazad – što je dovodilo do povrede kočijaša. Pored toga, površina radnog organa – valjka, brzo se i neujednačeno troši, haba i puca, ali i slabo prilagođava konfiguraciji terena.

Potrebno je reći da se danas u savremenoj poljoprivrednoj proizvodnji jednodelni drveni valjci više ne koriste. Oni su izobičajeni, te ih više ne možemo videti u radu na poljima. Njih su potisnuli traktorski valjci kod kojih je cela konstrukcija čelična, dok su prema načinu vuče, uglavnom vučeni. U zavisnosti od oblika valjka, postoji više različitih konstruktivnih tipova, kao, na primer: glatki, rebrasti, zupčasti, koturasti i kombinovani.

Bilo da je reč o drvenim ili čeličnim valjcima, oni se upotrebljavaju u predsetvenoj pripremi zemljišta za drobljenje grudvi, sitnjenje i poravnavanje površine zemljišta posle oranja, sabijanje setvenog sloja zemljišta (što je izuzetno važno kod sejanja crvene deteline i lucerke, gde dubina setve iznosi svega 1-2 cm), razbijanje pokorice, valjanje ugarenog zemljišta, kao i pšenice u proleće, kada je dolazilo do podlubljivanja useva usled zimskih mrazeva i drugog. Sa druge strane, u zavisnosti od broja valjaka, oni mogu biti jednodelni i višedelni. Potrebno je napomenuti da su drveni valjci uglavnom jednodelni. Međutim, postojali su i trodelni, ali oni nisu bili široko rasprostranjeni kod naših zemljoradnika.

 

Valjanje zemljišta jednodelnim drvenim valjkom na salašu Lazara i Uroša Drndarskog kod sela Plavne 1983. godine

 

Jednodelni drveni valjci su isključivo zanatske izrade, tačnije – kolarske. Oni se sastoje iz sledećih konstruktivnih delova: ramska konstrukcija, radni organ ili valjak, sedište za kočijaša, uprežni pribor, i uređaj za vuču. Masivna drvena ramska konstrukcija je pravougaonog oblika, i na krajevima je spojena čeličnim klanfama. Na njoj su, sa donje strane, postavljena dva drvena ležišta u kojima se obrću drveni ili čelični rukavci valjka, takozvani tuljci. Na ramskoj konstrukciji je smešteno sedište za kočijaša, koje je obično vrlo jednostavne građe, kao i mesto za rudu valjka, dok se na prednjem delu nalaze dve kuke za uprežni pribor – ždrepčanici. Radni organ predstavlja valjak, izrađen od bresta ili hrasta. Kako u toku rada ne bi pucao, zemljoradnici su vršili njegovo primitivno konzerviranje, tako što su ga stavljali u zemlju i stajskim đubretom ga prekrivali, a zatim bi ga ostavljali da leži jednu do dve godine. Dobro konzerviran valjak se prepoznavao po tome što nije imao pukotina na radnoj površini i dobro je odolevao vremenskim neprilikama. Uređaj za vuču predstavlja ruda. Ona je dugačka i izrađivana je od jasena, zbog toga što je to drvo izuzetno žilavo i savitljivo.

U zbirci Muzejskog kompleksa Kulpin se nalaze ukupno četiri jednodelna drvena valjka. Od toga, tri su sa ramskom konstrukcijom i valjkom, dok je jedan samo sa valjkom. Na žalost, ni jedan nije kompletan, jer nedostaje ruda. Karakteristično za sve njih je to da su izrađeni u prvoj polovini dvadesetog veka. Što se tiče mesta porekla, jedan je otkupljen iz Kulpina, i to onaj koji ima samo valjak, dok su preostali poklonjeni. Zbog potrebe da trajno ostanu zabeleženi podaci, vredno je navesti imena darodavaca, čime ističemo značaj darivanja predmeta za muzej. Dakle, to su: Milena Ignjatov iz Novog Sada, Jan Častven iz Bačkog Petrovca i Nikola Hegediš iz Ljutova. Potrebno je reći da se ova tri valjka međusobno razlikuju, ne samo po dužini radnog organa, nego i po ramskoj konstrukciji. Naime, kod valjka iz Ljutova ramska konstrukcija je gvozdena, dok je radni organ znatno kraći.

Izložen jednodelni drveni valjak je 23. septembra 2002. godine poklonio Jan Častven. Radni organ, odnosno valjak, sa drvenim je tuljkom na desnoj strani, i čeličnim obručem na levoj strani. Njegove dimenzije su: prečnik 30 cm, dužina 212 cm, dok su kod ramske konstrukcije dužina 230 cm i širina 110 cm. Sedište za kočijaša predstavljaju dve daske različitog oblika.

 

Filip Forkapić, viši kustos, dipl.ing.poljoprivrede

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar