Leska (Corylus avellana L.)

08.03.2023. | Arheobotanička bašta

Leska je, uglavnom, gust, razgranat grm. Ponekad može da ima manje stablo visine do 7 m. Izdanci i grane su dugi i pravi. List leske je okruglastog oblika, pri vrhu zašiljen, a pri osnovi srcoliko urezan. Ima karakteristično tamno lice i svetlo naličje.

Cvetovi se razvijaju pre listova i razdvojenih su polova – na jednoj biljci postoje muški i ženski cvetovi. Muški cvetovi su skupljeni u resu dugačku 5–12 cm. Bledožute rese se obično nalaze u grupi od 2–4. Ženski cvetovi, po dva u cvasti, su veoma mali. Obično su na kratkim izdancima, slični pupoljcima, sa karakterističnim jarkocrvenim dvodelnim nitastim žigovima, vidljivim tek 1–3 milimetara. Cveta u februaru–martu, a biljke se oprašuju vetrom. Plodovi sazrevaju u septembru.

Slika 2a i 2b. Muški cvetovi – rese, snimljene krajem februara 2017. u razmaku od nedelju dana.

Slika 3a i 3b. Ko bi rekao da postoje i ženski cvetovi na leski?! Mali su, al’ su predivni.

Plod leske je jajasta orašica, dužine 1–2 cm. Poznat je pod nazivom lešnik. Omotan je jednim delom, u početku zelenim, kasnije smeđim, listolikim ovojem. Jezgro lešnika je bogato uljem. Uz orah, lešnik se ubraja u energetski najvrednije namirnice. Jede se sirov i pečen. Osim plodova, jestive su i leskine rese. Prokuvane i osušene mogu se samleti i dodati testu za hleb (Grlić 1990). Pune su vitamina C (Vračarić et al. 1977). Mogu se sakupljati tokom čitave jeseni i zime.

Slike 4a-4đ. Prve plodove leske smo sakupili 2017. godine. Ovde pratimo njihov razvoj od kraja maja do kraja septembra.

Slika 5. Veoma ukusan namaz se dobija kada se lešnik izblenda.

Samoniklu lesku danas srećemo na Fruškoj gori (Mratinić and Kojić 1998). Ranije je bila prisutna u nizinskim šumama lipe i lužnjaka u Vojvodini (Slavnić 1952). Nažalost, njih više skoro da i nema. Vojvodina je jedna od šumom najsiromašnijih regija u Evropi. Pod šumama je nešto manje od sedam procenata njene površine (Vojvodina šume 2017).

Ugljenisani ostaci leske, delovi ljuske i drveta, pronađeni su na mezolitskom lokalitetu Vlasac, u neposrednoj blizini Lepenskog Vira. Ovi ostaci se datuju u period pre dolaska prvih ratara i stočara, oko osmog milenijuma pre nove ere (Filipović et al. 2010). Polen leske pronađen je na mnogim neolitskim lokalitetima kod nas u okruženju (de Vareilles et al. 2022). Kontinuitet nalaza na području uže Srbije prati se na Viminacijumu, rimskom lokalitetu kod Kostolca (Medović 2014). Međutim, na tlu Vojvodine, ugljenisani nalazi, za sada, izostaju. Polen leske, otkriven u blizini kasnoneolitskog naselja Borđoš kod Novog Bečeja, ukazuje ne prisustvo ove biljke u prirodnom okruženju tokom više vekova.

Interesantno je pomenuti da su se izdanci leske u kasnom srednjem veku koristili u rašljarstvu za pronalaženje plemenitih metala, ali i vode. A, ako sa rašljama nije pronađeno ništa, grančice su ipak mogle da sa koriste za nešto drugo, isto tako veoma korisno, npr. bistrenje piva (Hallier 1882). Drvo je crvenkaste boje. Čvrsto je, žilavo i elastično. Leska je dugo bila omiljeno drvo od kojeg su se pravili štapovi za hodanje. Navodno su se izdanci leske, savijeni u oblik latiničnog slova „u“ koristili za pričvršćivanje slame na krovovima. Iz ličnog iskustva, izdanci leske su odlični za pravljenje ražnjića.

Kod nas samoniklo raste još jedna vrsta iz roda Corylus. To je mečja leska (Corylus colurna L.). Ovu vrstu veoma sličnog ploda ne moramo da uzgajamo u Arheobotaničkoj bašti. U Dunavskoj ulici, pre puta Muzeja, raste drvored mečje leske. Nije toliko rasprostranjena kao leska, i uglavnom se prostire na istoku i jugoistoku zemlje (Mratinić and Kojić 1998).

Slika 6. Dunavska ulica u Novom Sadu može da nosi naziv ulice mečje leske. Na golim stablima početkom marta mogu se još videti zajedno plodovi i rese na istom drvetu.

Slika 7. Teško je biti u „veveričjim cipelama“ i doći do jezgra ploda mečje leske (Corylus colurna L.)

Aleksandar Medović, arheobotaničar

 

Literatura

  • de Vareilles A, Filipović D, Obradović D, Vander Linden M (2022) Along the Rivers and into the Plain: Early Crop Diversity in the Central and Western Balkans and Its Relationship with Environmental and Cultural Variables. Quaternary 5:6. https://doi.org/10.3390/quat5010006.
  • Filipović D, Allué E, Borić D (2010) Integrated carpological and anthracological analysis of plant record from the Mesolithic site of Vlasac, Serbia. Glasnik Srpskog arheološkog društva 26: 145–161.
  • Grlić L (1990) Enciklopedija samoniklog jestivog bilja. August Cesarec, Zagreb.
  • Hallier E (1882) Flora von Deutschland. Fr. Eugen Köhler, Gera-Untermhaus.
  • Medović A (2014) Viminacium: Roman Agriculture on Serbian Soil? Archaeology and Science 9: 95–99.
  • Mratinić E, Kojić M (1998) Samonikle vrste voćaka Srbije. Institut za istraživanja u poljoprivredi “Srbija,” Beograd.
  • Slavnić Ž (1952) Nizinske šume Vojvodine / Die Niederungswälder der Vojvodina. Zbornik Matice srpske za prirodne nauke 2: 17–38.
  • Vojvodina šume (2017) Estimate of the optimum afforestation in Vojvodina. In: Vojvodina šume. https://www.vojvodinasume.rs/en/sume/procena-optimalne-sumovitosti-u-vojvodini/. Accessed 27 Aug 2021.
  • Vračarić B, Bakić J, Čolić D, et al (1977) Ishrana u prirodi. Vojnoizdavački zavod, Narodna knjiga, Ljubljana.
Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar