Muzejski kompleks Kulpin

12.09.2013. | Depandansi

Muzejski kompleks u Kulpinu obuhvata jezgro naselja iz druge polovine 18. i prve polovine 19. veka. Ovaj kompleks čine dva dvorca sa pomoćnim objektima, koja su sagradili članovi vlastelinske porodice Stratimirović, kao i park, stara zgrada škole, srpska pravoslavna crkva i parohijalni dom. Iako istorijski ne pripadaju istom vremenu, kompleks čine i slovačka evangelistička crkva građena 1875–1879, i rodna kuća patrijarha Georgija Brankovića rekonstruisana u srpsku veroispovednu školu 1899.

Naselje koje se nalazilo na mestu ili u blizini današnjeg Kulpina pominje se u istorijskim izvorima iz 13. veka. Ugarski kralj Bela IV (1235–1270) ga je darovao porodici Poš. U mađarskim izvorima ga srećemo i u 14. i 15. veku, pod nazivima Kurpee i Kwolpi. Pod nazivom Kulpin prvi put se pominje u srpskim izvorima, i to kao jedno od mesta koje je u prvoj polovini 15. veka držao Đurađ Branković. Takođe postoje podaci o tome da je Kulpin bio naseljen i tokom turskog perioda.

Naselje postaje pustara nakon Karlovačkog mira (1699) i oslobođenja ovih krajeva od Turaka. Carica Marija Terezija ga je 1745. godine darovala srpskoj porodici Vučković-Stratimirović, poreklom iz Hercegovine, i to za vojničke zasluge u ratu protiv Turaka. U vreme austro-turskog rata 1737. godine braća Stratimirović – Bogić, Tomo, Ivan i Nikola – digla su ustanak u Hercegovini.

Na poziv tadašnjeg srpskog patrijarha, Arsenija IV Jovanovića Šakabente, ustanici iz srpskih brđanskih plemena i arbanaški Klimenti pritekli su u pomoć Austriji. Sa turskom vojskom su se sukobili kod Novog Pazara, Sjenice i Nove Varoši. Nadmoćne turske trupe prisilile su austrijsku vojsku i ustanike na povlačenje. Bojeći se turske odmazde, patrijarh je, zajedno sa pratnjom i narodom, krenuo na sever.

U ovoj, tzv. Drugoj seobi bilo je i ustanika iz Hercegovine. U jesen te godine dvojica braće Stratimirovića – Bogić i Ivan – krenula su sa knezom Aleksom Miličevićem u Beč. Oni su išli s namerom da caru prenesu poruku hercegovačkog naroda koji je bio spreman da sa 30.000 momaka pomogne Austriju u ratu protiv Turske. Posredstvom grofa Herberštajna, vojnog zapovednika u Krajini, i hrvatskog bana Josifa Esterhazija, primljeni su kod cara Karla VI.

Kao dokaz za navedenu ponudu naknadno su pribavili i priložili “Izjavu” hercegovačke skupštine i naroda, koju su potpisala 42 ugledna hercegovačka glavara. Jedan od njihovih zahteva bio je da Austrija pošalje svoju vojsku u Hercegovinu. Ratno veće je prihvatilo ovu ponudu. Međutim, u tom trenutku tamo nije bilo moguće uputiti vojsku. Turske trupe su se utvrdile na Savi i Uni, pa su se Bogić i Ivan sa ostalim izbeglim Hercegovcima pridružili Austrijancima u ratu protiv Turaka na području Vojne Krajine.

Rat je završen Beogradskim mirom 1739, kojim je konačno utvrđena granica između Austrije i Turske na Savi i Dunavu. S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina ostala u Turskoj, braća Vučković-Stratimirović zatražila su od carice Marije Terezije odobrenje za trajno nastanjivanje na austrijskoj teritoriji svojih i nekoliko stotina drugih porodica iz Hercegovine. Carica im je prihvatila molbu i priznala plemićku titulu. Poveljom od 17. jula 1745. godine darovala im je “selište” Kulpin sa 10.000 jutara zemlje. Stratimirovići su za sebe zadržali 3.200 jutara.

Svakom bratu je pripalo po 800 jutara, a ostatak je, izuzimajući livade, podeljen na 80 “sesija”, koje su deljene na polovine ili četvrtine i dodeljivane novonaseljenim porodicama, s tim što je svaki brat zadržao i pravo ubiranja tzv. desetka od svojih 20 sesija. Smatra se da je tada u Kulpin naseljeno oko 200 porodica iz Hercegovine.

Stratimirovići su kuće sagradili na obodu prostrane poljane – zvane Dolina, prvo male privremene, a zatim veće, gospodske. Jedna od njih nalazila se na mestu gde je danas slovačka evangelistička crkva. Iz tog vremena je sačuvan tzv. mali dvorac (druga polovina 18. veka) i “veliki dvorac” ili “kaštel”, izgrađen 1826. godine. Na drugoj strani doline, preko puta, sagrađena je pravoslavna crkva, parohijalni dom, srpska škola i opštinska kuća.

Pravoslavni hram je građen 1809–1813. godine, na temeljima nekadašnje drvene crkvice. Posvećen je Vaznesenju Isusa Hrista (praznik poznat u narodu pod nazivom Spasovdan). Krasi ga velelepni ikonostas, rad poznatog vojvođanskog slikara Jovana Kljajića (1846-1862). U porti crkve sahranjeni su neki od članova porodice Stratimirović.

Podižući naselje, Stratimirovići su se prvih godina nakon doseljavanja prilično zadužili. Pravo ubiranja prihoda od arende su, pogodbom iz 1756. godine, ustupili baronu Franu Brnjakoviću, i to na 10 godina. Ta godina se pominje i kao godina početka doseljavanja Slovaka u Kulpin. Slovaci danas čine većinu stanovništva ovog naselja. Mihal Harminc (1869–1964), čuveni slovački arhitekta, i Feliks Kutljik (1883–1954), publicista i privrednik, potiču iz ove sredine.

Породица Стратимировић дала је неколико угледних и образованих личности. Међу њима се посебно истичу Стефан и Ђорђе Стратимировић. Стефан Стратимировић, карловачки митрополит (1790–1836), неколико деценија је био духовни и идејни вођа српског народа у Хабзбуршкој монархији. Вештом и проницљивом политиком помагао је ослободилачку борбу Срба у Првом и Другом устанку против Турака.

Заслужан је за оснивање прве српске гимназије (1791) и прве богословије (1794) у Сремским Карловцима, затим гимназије у Новом Саду (1810), учитељске школе у Сентандреји (1811) и многих других просветних и културних установа. Ђорђе Стратимировић (1822–1908) био je командант српске војске у револуцији 1848/49. Ђорђе је од 1849. активно службовао у аустријској војсци и стекао чин генерал-мајора. За Аустрију је вршио дипломатске мисије у Црној Гори, на Крфу, у Епиру, Србији и Италији.

Дворац и већи део имања је у другој половини 19. века од Стратимировића откупио Матеј Семзо од Камјанике. Ова мађарска породица кратко је газдовала у Кулпину. Посед су 1889. године продали Лазару Дунђерском.

Porodica Dunđerski upravljala je imanjem do kraja Drugog svetskog rata, tj. do 1945. godine. Lazar i njegov sin Đorđe dali su značajan doprinos unapređenju poljoprivrede u ovom kraju. Pored Kulpina, Dunđerski su bili vlasnici veleposeda u Čebu (današnjem Čelarevu), Kamendinu, Bečeju, Crnoj Bari i Hajdučici. Oni su imali i palate u Pešti i Novom Sadu. U njihovim domovima, uključujući i dvorac u Kulpinu, često su bile u gostima istaknute ličnosti kulturnog, političkog i javnog života onog vremena. Veliki dvorac su, prema projektu novosadskog arhitekte Momčila Tapavice, rekonstruisali 1912. godine. Imanje im je, na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, oduzeto 1945. godine. Komunistička vlast Demokratske Federativne Jugoslavije je ovim zakonom propisala zemljišni maksimum od 30 hektara. Višak zemlje je oduziman i nacionalizovan. Oduzimanjem zemlje veleposednicima, bankama, crkvama i drugim subjektima stvoren je tada ogroman zemljišni fond, koji je deljen bezemljašima i kolonistima iz pasivnih i ratom uništenih krajeva ondašnje Jugoslavije. Taj čin doveo je do krupnih promena u agrarno-posedovnim odnosima u Vojvodini.

Na imanju Dunđerskih u Kulpinu je nakon nacionalizacije osnovana poljoprivredna zadruga, koja je sve do 1991, odnosno do ustupanja kompleksa Poljoprivrednom muzeju koristila dvorac i pomoćne objekte.

Kompleks sa oba dvorca, parkom i ukrasnom ogradom je 1970. godine, zaštićen kao kulturno dobro. On je 1991, odlukom Skupštine AP Vojvodine proglašen spomenikom kulture od velikog značaja.

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar