Neobična svedočanstva jedne velike drame

22.03.2021. | Budi odgovoran prema duhu i telu

Pisma na svili o pobuni u Šatoraljaujhelju

 

Obilazeći stalnu postavku Muzeja Vojvodine u Dunavskoj 37 posetilac često ne zapazi dva neobična predmeta u vitrini vezanoj za logore i zatvore u Drugom svetskom ratu, dva istrgnuta komada tkanine gusto ispisana drhtavim kurzivom. To su pisma na komadima svilene postave jednog zimskog kaputa na kojima su tri zatvorenice opisale jedinstven događaj u Hortijevoj Mađarskoj – pobunu zatvorenika u kaznionici u Šatoraljaujhelju, koja je izbila 22. marta 1944. i odnela najmanje 71 život.

Šatoraljaujhelj (kod nas se često pogrešno kaže Šatoraljaujhelj) je gradić u blizini današnje mađarsko-slovačke granice, a za vreme rata, kada je Mađarska okupirala deo Slovačke, bio je duboko na mađarskoj teritoriji. I stanovništvo oko njega je iz tog razloga izmešano, i sa jedne i sa druge strane granice ima i mađarskih i slovačkih sela.

Pismo D. Pavlović i B. Savin

Do februara 1943. zatvor u Šatoraljajuhelju bio je namenjen isključivo za kriminalce, a tada su u njega počele stizati grupe političkih osuđenika, uglavnom pripadnika otpora iz Vojvodine i nešto Mađara i Rumuna iz Erdelja. Prva grupa Vojvođana je prebačena iz prepunih zatvora u Vacu i Segedinu. U periodu od juna do novembra direktno iz Novog Sada, tj. iz „Armije“ prebačene su još četiri grupe zatvorenika.

Režim u Šatoraljaujhelju nije bio tako strog kao u segedinskom „Čilagu“, pa su zatvorenici bili uglavnom zadovoljni. Ali, događaji s početka 1944. uneli su nemir u njih. Nakon sporazuma u Kleshajmu, Nemačka je okupirala Mađarsku. Osuđenici su počeli da strahuju šta će biti sa njima.

Strah zatvorenika u Šatoraljaujhelju za svoje živote nije bio bez osnove, svedoči i iskaz čoveka koji je možda najbolje poznavao mađarski režim i njegove zatvore, dr Ervina Hološa, učesnika mađarske revolucije. On je gotovo ceo period Hortijeve vladavine, 1919-1944, proveo po zatvorima, uglavnom u Segedinu. Sećajući se tih dana mnogo kasnije, Hološ je atmosferu tih dana opisao rečima, koje je kod nas objavio Vladislav Rotbart 1984. godine u knjizi Jugosloveni u mađarskim zatvorima i logorima 19411945, str. 323:

Pismo Julijane Kobiljski

„Kad su Nemci okupirali Mađarsku mi smo i formalno postali taoci. Mogli su da nas odvedu odavde kada kod i kuda god su hteli“.

A to „kuda god“ je značilo – u Nemačku, u logore smrti, što se kasnije mnogim Vojvođanima, prvenstveno Jevrejima i pripadnicima NOP-a, i dogodilo.

Zatvorenici iz Vojvodine su već imali svoje rukovodstvo, koje su činili Milan Džanić, Ivan Šuc, Milenko Marinković (rođeni brat Sonje Marinković) i Milenko Vlaškalić. Oni su već na prelazu dve godine doneli odluku da se pokuša uhvatiti veza sa slovačkim partizanima i organizuje begstvo.

Kada je do okupacije zaista došlo i nemačka vojska 19. marta zaposela čitavu mađarsku teritoriju (imala je garnizon i u Šatoraljaujhelju) zatvoreničko rukovodstvo je donelo odluku da se begstvo izvrši, iako veza sa spoljnim potencijalnim saradnicima nije uspostavljena. To je bila odluka koja se pokazala fatalnom.

Početak pobune je prošao prilično dobro. Zatvorenici su na prepad razoružali ključara i savladali zatvorsku stražu. Nekoliko većih grupa je napustilo zatvor pre nego što je stigla nemačka jedinica, koja je brzo savladala pobunu. Bez vodiča, a ne poznavajući teren, oni su danima lutali po okolnim planinama, progonjeni od vojske, žandarmerije i neprijateljski nastrojenog stanovništva. Oko 60 zatvorenika je poubijano po okolnim brdima i u gušenju pobune, među njima i sva četiri člana rukovodstva. Još 11 njih je osuđeno na smrt vešanjem i obešeno 6. aprila u zatvorskim krugu.

Mesecima nakon pobune zatvorenicima nije bilo dozvoljeno da pišu kući, niti da primaju poštu i pakete, pa su se oni na sve načine dovijali da nekako jave svojima da su živi. Tako su nastala i ova dva pisma.

Jedno pismo su zajednički napisale Đurđevčanke Desanka Kokić i Branka Savin, a pomogla im je drugarica Slavka Kostić, čija majka je pri prvoj poseti iznela pismo. Upućeno je porodici i uglavnom opisuje detalje koje su devojke lično videle i preživele tih dana. A videle su mnogo, jer su bile učesnice proboja i jedne od retkih koje su uspele da pobegnu iz zatvora, a da ne budu ubijene tokom begstva.

Drugo pismo je napisala Julijana Kobiljski iz Bačkog Gradišta svome tadašnjem mužu Stevanu Garabantinu. Ona je bila među onim zatvorenicama koje se nisu probile, te je njeno pismo najinteresantnije zbog opisa situacije u zatvoru nakon intervencije nemačke jedinice. Naročito su dramatične scene u kojima se opisuje kako su zatvorenici – učesnici pobune, koji su pružali oružani otpor Nemcima, ostavši bez municije tražili od svojih drugarica iz ženske ćelije da ih ubiju noževima da ne bi bili zarobljeni i mučeni, što su neke, sa suzama u očima i drhtavih ruku, i učinile.

Oba pisma su nastala u atmosferi opšteg straha, sa namerom da se sačuva sećanje na taj događaj, za slučaj da niko od njegovih aktera ne preživi.

Kada su se sovjetske trupe novembra 1944. približile Šatoraljaujhelju zatvorenici su prebačeni u Komarom. Kasnije su prebačeni u nemačke logore, među njima i u zloglasni Dahau. Neki su u kratkom periodu promenili po 3-4 logora, dok konačno nisu oslobođeni na kraju rata. Mnogi nekadašnji zatvorenici nisu dočekali oslobođenje.

 

Dr Predrag Bajić, viši kustos – istoričar

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar