O Pupinovom „Zvonu slobode“

12.07.2020. | Budi odgovoran prema duhu i telu

Mihajlo I. Pupin, jedan od najpoznatijih svetskih naučnika i pronalazača s kraja 19. i početka 20. veka, rođen je 9. oktobra 1854. u Idvoru.

Pupin u svom domu u Norfolku

 

U potrazi za znanjem i spoznajom “večne istine” rano se otisnuo iz roditeljskog doma, a put u neizvesnost vodio ga je od Pančeva, preko Praga, do Amerike. Tamo je stekao zvanje akademskog građanina, patentirao je oko 40 izuma iz oblasti elektronike i telekomunikacija i time je dao neprocenjiv doprinos razvoju svetske industrijske revolucije. Bio je jedan od najpopularnijih profesora i pedagoga na Univerzitetu Kolumbija grada Njujorka.

 

Zgrada na Kolumbija univerzitetu u kojoj je M. Pupin imao svoju laboratoriju

 

Njegov put do svetske slave bio je mukotrpan, ali uspešan i protkan najtananijim nitima i dubokim emocijama, koje su ga vezivale za rodni Idvor, gde je naučio kako se poštuju duhovne i moralne vrednosti sopstvenog naroda. To nije zaboravio ni u trenucima najveće slave.

O njegovom donatorstvu i zalaganju sopstvenog autoriteta za pružanje pomoći svom narodu u značajnim istorijskim događajima od početka 20. veka, pa sve do njegove smrti 1935. godine, postoje brojna svedočanstva. Ona se čuvaju u više naučnih i kulturnih institucija u zemlji i inostranstvu, a Muzej Vojvodine poseduje skroman, ali dragocen materijal koji svedoči o ovom gorostasu nauke.

Pupinova zaveštanja su brojna, a o jednom od njih postoji zanimljiva priča, koju prenosimo u originalu, kako je zabeležio list Politika (16. mart 1935), prema sećanju vladike Nikolaja Velimirovića. Pupin je ovako ispričao:

„Kad je Bugarska nažalost napala Srbiju, pa dok još Amerika nije stupila u rat, ja sam jednoga dana otišao bio u Vašington po pozivu prezidenta Vilzona. Vilzon me je nešto pitao o načinu, kako bi se moglo opštiti ispod vode, među dvema podmornicama. Odgovorio sam mu da je to u načelu mogućno, pošto se glas vodom bolje prenosi nego vazduhom, samo treba da se smisle načini i konstruišu aparati. I primio sam se da radim na tom poslu. Tom prilikom održao sam jedno predavanje o jugoslovenstvu i značaju srpskog rata. Predavanju je prisustvovao i bugarski poslanik. Posle predavanja zadržim se sa njim u razgovoru. Ja počnem prekoravati kralja Ferdinanda što je napao Srbiju u najtežem času u njenoj istoriji i tako ponovio pogrešku kralja Milana, a poslanik je branio svoga kralja. Tada mu ja kažem: „Ipak, znajte da će Srbija pobediti. I tada će se Bugarska kajati zbog svog napada na svoju braću“.

 

Pupin i vladika Nikolaj Velimirović

 

Poslanik je sa uverenošću govorio da je sa Srbijom zauvek svršeno. Na to mu predložim: „Hajde da se kladimo. I to ovako: ako Bugarska ostane pobedilac vi da kupite jedno veliko zvono za Ohrid i upišete na zvonu ono što vi hoćete. Ako li Srbija pobedi kao i što hoće ako Bog da,  ja ću napraviti jedno veliko zvono za Ohrid i nazvaću ga ’Zvono slobode’.“

 

Sveta Bogorodica Perivlepta u Ohridu

 

Pupin je ispunio obećanje i danas se u ovom svetoklimentskom gradu, nalazi to zvono, koje je 12. marta 1935. oglasilo njegovu smrt.

 

Ljubica Otić, muzejska savetnica, istoričarka

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar