Prema osnovnoj definiciji, šešir je odevni predmet kojim se pokriva glava, a nosi se kao zaštita od nepogoda, iz ceremonijalnih ili religioznih razloga. Od davnina je imao prvenstveno praktičnu namenu, ali je duži vremenski period predstavljao i statusni simbol. Oduvek je bio važan modni detalj kako kod muškaraca, tako i kod žena.
U zbirci Građanska nošnja Muzeja Vojvodine, uz mušku i žensku odeću, čuvaju se i razni modni detalji, među kojima su i šeširi. Zbog raznovrsnosti oblika, ukrasa i materijala od kog su izrađeni, posebno su zanimljivi ženski šeširi.
Kao prateći modni detalj, ženski šešir je tokom vremena u skladu sa modnim stilovima odeće pretrpeo brojne transformacije, te možemo reći da je prisutan kroz celu istoriju.
U istoriji evropske ženske mode pojavio se u vreme Marije Antoanete, krajem osme decenije 18. veka kao znak emancipacije i ravnopravnosti. Ženski šešir je najpre bio tzv. bonnet, koji je imao oblik male kape bez oboda ili sa mekim obodom, sa obaveznim trakama ispod brade. U drugoj polovini 19. veka, ovaj oblik ženskog šešira će biti prisutan u modi još nekoliko decenija, istovremeno sa pojavom novih formi ovog modnog detalja. Tokom poslednje decenije 19. veka, ženski šeširi su izrađivani od filca i svile, sa malim obodima i odisali su ženstvenošću.
Novi stil u odevanju, koji je karakterisala zvonasta suknja, tesno pripijen gornji deo haljine ili bluze, često sa visokim čipkanim okovratnikom, diktirali su i novi oblik šešira; veća kalota i obod, bogata dekoracija. Prenaglašeno su ukrašavani trakama obmotanim tilom, koji se potom spuštao u vidu šlajera ili vela i nosili su se na vrh glave. U tom periodu se često kopirao oblik mekanog muškog šešira – poznat kao fedora, a nosili su se i razni oblici toka.
Krajem prve decenije 20. veka nastavlja se trend velikih šešira, da bi oni nakon toga imali tendenciju smanjivanja; sve više su bili popularni oni oblici, koji se pripijaju uz glavu (chapeau closhe). Takvi šeširi su uglavnom ukrašavani jednim perom i uz njih je išla i „bubikopf“ frizura.
U periodu nakon Prvog svetskog rata, žene su i dalje negovale dugu kosu, koju su skupljale u punđu, a uz takvu frizuru su se nosili šeširi i kape nalik na predratne; visoka i široka kalota, ukrašavani su perjem, cvećem, trakama. Večernju toaletu su dopunjavali turbani, perje, svilene trake obavijene oko čela. Istovremeno su bile u modi drapirane toke, berete, turbani, a u letnjim mesecima i šeširi širokog oboda i visoke kalote (kapelin, kaplin).
Dvadesetih godina je bio popularan šešir tesno pripijen uz glavu, sa malim obodom, poznat kao kloš.
Tridesetih godina je kratku „bubikopf“ frizuru potisnula nešto duža i „ondulirana“ kosa. To je uslovilo i promenu oblika šešira; u modi su oni koji otkrivaju čela, sa obodom koji je u zadnjem delu proširen i pokriva vrat. Počeli su da se nose direktoar šeširi, sa istaknutim i proširenim obodom spreda. Talasastu frizuru su sve više otkrivale koso krojene kape i šeširi. U večernjim prilikama nosila se kapa „kaciga“ koja je skrivala kosu, uši i čelo.
Od 1930. godine, šeširi su mnogo raznovrsniji i sa obiljem detalja, koji su se menjali iz sezone u sezonu, a pojedini oblici su se nosili više godina.
Izradom ženskih šešira i kapa bavile su se mašamode (od franc. marchande de modes – modistkinja). U većim vojvođanskim gradovima ova delatnost bila je poznata već polovinom 19. veka, ali je tek narednih decenija bila u ekspanziji, o čemu svedoče brojni oglasi mašamoda, objavljivani u lokalonoj štampi. Iako im je primarna delatnost bila izrada šešira, one su se bavile i izradom drugih modnih detalja: rukavica, kragni, traka, mašni, cvetova i raznih drugih ukrasa za haljine.
Nošenje šešira bilo je obavezno za sve, čak i za decu kada bi izlazila iz kuće. Otuda ne čudi činjenica što je sačuvan veliki broj ovog odevnog predmeta i modnog detalja, iz različitih perioda. Zbirka Muzeja Vojvodine sadrži veliki broj raznih oblika ženskih šešira i kapa, koje su nastale dvadesetih, a naročito tridesetih godina 20. veka. Koko Šanel je negde baš tih godina izjavila: „Budući da nam je sve u glavama, bilo bi bolje da ih ne izgubimo.“ Zato su tu šeširi, slatka zaraza kojoj se treba prepustiti.
Ljubica Otić, muzejski savetik – istoričar