Smokva (Ficus carica L.)
Smokva (Ficus carica L.) je jedna od začetnica hortikulture na Bliskom istoku u kasnoj praistoriji. U isto vreme, na istom mestu uzgajaju se masline (Olea europaea L.), vinova loza (Vitis vinifera L.), datula (Phoenix dactylifera L.) i nar (Punica granatum L.) (Flaishman and Aksoy 2022). Sve navedene voćke imaju sposobnost da se razmnožavaju semenom, ali i vegetativnom reprodukcijom. Obična smokva, vinova loza i nar vegetativno se razmnožavaju mnogo lakše od masline i datule. U Arheobotaničkoj bašti pravimo kolje od ostataka nakon rezidbe voćaka. Vrlo često nam se dešavalo da kolje smokve zabodeno u zemlju posle izvesnog vremena ozeleni sa lišćem. Ovo nije jedina, „čudesna“ osobina ove ukusne voćke. Mnogo toga vezano za nju više spada u domen naučne fantastike, nego uobičajene priče iz voćnjaka.
Slika 1. Smokva (Ficus carica L.) raste u Arheobotaničkoj bašti još od 2013. godine.
Slika 2. Raste kao grm ili drvo.
Najistaknutije divlje populacije smokve nalaze se u severoistočnoj Turskoj i severnom Iranu. Međutim, populacije divljih smokava rastu na mnogim mestima u Sredozemlju. Smokve ne cvetaju kao sve „normalno“ drvenasto voće. Njihovi plodovi nisu pravi plodovi, već „posuvraćene cvasti“ – sikonije, u kojima se nalazi i do nekoliko hiljada muških i ženskih cvetova. Za oprašivanje divljih smokava potrebne su sitne ose. Mutualizam smokve i ose, tj. win-win kombinacija od koje obe vrste imaju korist, verovatno je nastao u Evroaziji pre perioda 41–56 miliona godina (Borges 2021). Divlji tip smokve je teoretski ginodiecka biljke (ženske i hermafroditne biljke koegzistiraju unutar populacije), ali je funkcionalno dvodoma jer hermafroditske jedinke koje proizvode i ženske i muške cvetove u sikoniji funkcionišu kao muške (Moore et al. 2003). Dok u većini zasada obične smokve rastu ženska stabla koja nose jestivu sikoniju, mali broj muških stabala voćari uzgajaju radi oprašivanja onih ženskih sorti kod kojih je oprašivanje obavezno za zametanje plodova. Međutim, većina modernih običnih ženskih sorti smokava je partenokarpna, što znači da, uprkos sposobnosti njihovog glavnog letnjeg useva da se oprašuje i daje seme, u leto mogu bez oprašivanja proizvesti komercijalne količine svežih jestivih smokava. Mnogi ljudi su danas čuli priču da zajedno sa smokvama jedu i smokvine osice (Blastophaga psenes L.). S obzirom da se radi o jedinkama veličine 2 mm, te da su već uveliko razložene u sikoniji u vreme kada ih konzumiramo, ovome zaista ne bi trebalo pridavati veći značaj. U životu ste pojeli sigurno više stotina crva, mnogo većih razmera, u jabukama, krušakama, šljivama…
Slika 3. Smokva u Arheobotaničkoj bašti zri od septembra, a ukusne plodove rado posećuju i mravi. „Plodovi“ smokve se nalaze na biljci i nakon opadanja lišća krajem jeseni.
Slika 4. Ženke smokvine osice se uvlače u „plod“ kroz sićušnu rupu kako bi došle do cvetova. U vreme zrenja osice su već odavno razgrađene u sikoniji.
Slika 5. Zrela, sočna smokva sa karaketerističnim semnkama.
Ono što za smokvu generalno važi je da one ostaju sveže svega nekoliko dana nakon branja. Međutim, u sušenom stanju mogu da se konzumiraju tokom cele godine. Suva smokva sadrži do 50% invertnog šećera, tj. nema saharoze (Tucakov 1971).
Smokvu su konzumirali homini još pre Homo sapiens-a. Koristila se u ishrani za vreme paleolita i tokom neolita, sve do neposredno pre predloženog perioda pripitomljavanja smokve pre oko 6500 godina (Flaishman and Aksoy 2022). Najraniji arheološki dokaz za eksploataciju divlje smokve potiče sa 780.000 godina starog nalazišta u gornjoj dolini reke Jordan u Izraelu. Kod nas su nalazi smokve izuzetno retki na praistorijskim naseljima. Na Feudvaru su identifikovana svega dva neugljenisana semena (Kroll and Reed 2016). Postavlja se pitanje da li su ova dva nalaza dokaz trgovine suvim smokvama, ili su semenke svedoci kasnijeg uzgoja u srednjem veku? I jedno i drugo je moguće. Iako postoji mogućnost da su suve smokve kod nas stigle trgovinskim rutama u praistoriji, pa čak i u ranom eneolitu, glavni krivac za njihovo širenje kod nas su svakako Rimljani. U naše krajeve su došle kao importovano, suvo voće, zajedno sa maslinama, urmama, grožđem, breskvama, narom utabanim trgovinskim rutama iz Dalmacije ili Grčke, ali i Severne Afrike (Medović 2014; Reed and Roguljić 2020). U srednjem veku smokva se etablirala na trpezama kao jedna od glavnih, uzgajanih voćki u našem regionu (Medović 2015; Reed et al. 2022).
Slika 6. U našim krajevima smokva se definitivno konzumira kao suvo voće od rimskog perioda.
Slika 7. Na području Novog Sada neugljenisane smokvine semenke (3) se pronalaze u arheološkim slojevima od kraja srednjeg veka.
Aleksandar Medović, arheobotaničar
Literatura
- Borges RM (2021) Interactions Between Figs and Gall-Inducing Fig Wasps: Adaptations, Constraints, and Unanswered Questions. Front Ecol Evol 9:685542. https://doi.org/10.3389/fevo.2021.685542.
- Flaishman MA, Aksoy U (eds) (2022) Advances in fig research and sustainable production. CAB International, Boston.
- Kroll H, Reed K (2016) Die Archäobotanik. Feudvar 3. Würzburg University Press, Würzburg.
- Medović A (2014) Viminacium: Roman Agriculture on Serbian Soil? Archaeology and Science 9: 95–99.
- Medović A (2015) Arheobotanički vodič kroz Novi Sad. Platoneum d. o. o, Novi Sad.
- Moore JC, Hatcher MJ, Dunn AM, Compton SG (2003) Fig choice by the pollinator of a gynodioecious fig: selection to rush, or intersexual mimicry? Oikos 101: 180–186. https://doi.org/10.1034/j.1600-0706.2003.12212.x.
- Reed K, Roguljić IO (2020) The Roman Food System in Southern Pannonia (Croatia) From the 1st–4th Century A.D. Open Archaeology 6: 38–62. https://doi.org/10.1515/opar-2020-0105.
- Reed K, Smuk A, Tkalčec T, et al (2022) Food and agriculture in Slavonia, Croatia, during the Late Middle Ages: the archaeobotanical evidence. Veget Hist Archaeobot 31: 347–361. https://doi.org/10.1007/s00334-021-00857-8.
- Tucakov J (1971) Lečenje biljem, fitoterapija. Kultura, Beograd.
