Štamparski tigl sa Šušnjarevog salaša (prvi deo)

15.10.2021. | Budi odgovoran prema duhu i telu

Krajem leta 1942. rukovodstvo NOP-a u Sremu je donelo odluku da se za potrebe štampanja sve većeg broja listova, plakata i drugog propagandnog materijala nabavi štamparija. Pokušali su da je nabave u Beogradu, preko Pokrajinskog povereništva za Banat, tj. Đure Jovanovića, ali on nije našao odgovarajuću mašinu.

Početkom 1943. rukovodstvo NOP-a u Sremu se prebacuje u Surduk. Iz tog sela na Dunavu i obližnjeg Belegiša postojale su veze sa ribarima i lučkim radnicima u Beogradu, pa se preko njih ponovo pokušalo doći do štamparije. Dvojica od njih, Miloš Mandarin i Aca Jovanović, pronašli su u maloj štampariji ruskog emigranta Andreja Boljšakova štamparsku mašinu i kupili je, pod izgovorom da je kupuju za jednog šabačkog štampara. To je ameriken-tigl mašina, proizvedena 20-tih godina u bečkoj firmi „J. H. Aust“. Bila je već pomalo zastarela, ali u besprekornom stanju.

Novac kojim je mašina plaćena poticao je iz Narodnooslobodilačkog fonda Srema. Tigl je, rastavljen, kolima ga je prevezao kočijaš Budimir Bukvić, takođe saradnik NOP-a. Jedno vreme je bio sakriven u napuštenoj, u bombardovanju 1941. srušenoj fabrici čokolade „Šonda“. Tamo je kao čuvar radio nekadašnji učesnik Oktobarske revolucije Ilija Ravin, rodom iz Bavaništa u Banatu. Ona je često služila za smeštaj materijala i ilegalne sastanke. Nekoliko dana kasnije mašinu je u Belegiš prebacio Andrija Stolnik svojim motornim čamcem. Nemačkoj patroli, koja je naišla dok su utovarivali tigl u čamac, rečeno je da je to rashodovana mašina koju voze u smederevsku železaru na preradu.

Tigl je privremeno smešten u jednu vinogradarsku kućicu, a zatim u kuću porodice Skorupan u Surduku, gde je ostala do izgradnje baze na Šušnjarevom salašu. U međuvremenu, sekretar PK KPJ-a za Vojvodinu Jovan Veselinov – Žarko je već obezbedio majstora za nju. Bio je to tipograf iz Novih Karlovaca Bora Radovanović – Petko. Kada je mašina stigla, Radovanović je napravio spisak materijala potrebnog da ona proradi. Tada je ponovo aktivirana beogradska veza. Mandarin je angažovao četvoricu svojih saradnika zaposlenih u štampariji „Novo vreme“, koji su iz pogona ovog kvislinškog lista krišom iznosili sitne delove i alat. Istovremeno, oni su od jednog drugog beogradskog štampara nabavili slova, ponovo pod izgovorom da ih kupuju za šabačkog štampara za koga je, navodno, kupljen i tigl. Usto su iz dvorišta nemačkog lista Donauzeitung izneli nekoliko bala papira. Sve je to povereno Ravinu na čuvanje, a zatim prebačeno u Belegiš.

Baza za štampariju iskopana je na salašu Mite Šušnjara, uglednog i bogatog 57-godišnjeg seljaka iz Surduka, koji je sa svojim sinovima, Lazarom i Đorđem, još od 1941. pomagao NOP. Jedan od rukovodilaca NOP-a u Sremu, Petar Relić – Čeda, bio je brat od strica Šušnjareve žene. Šušnjarev salaš je već dugo bio pouzdano sklonište, te je stoga i odabran za ovu priliku. Rupa za bazu kopana je 7 noći. Baza je zatim obložena drvenom oplatom, napravljenom od posečenih TT-stubova, poduprta stubovima iznutra i okrečena. Bila je 5 metara dugačka, 2,5 metra široka i dva metra duboka, a iznad nje je bio 1,5 metar debeo sloj nabijene zemlje.

Mašina je teška oko pola tone. Njen bruto fundament je dozvoljavao štampanje do formata 37 h 26 cm. Pokretala se nožno, pedalom, a slova su slagana ručno. Za svaku stranicu slova su slagana, pa rasturana, prana od štamparske boje i nanovo korišćena za sledeću stranicu. Bio je to dug i mukotrpan posao. Da se, npr. odštampa jedan broj od 8 stranica u tiražu od 1.200 primeraka trebalo je napraviti 8 preloma i provući 9.600 listova jedan po jedan kroz mašinu.

Prve novine štampane na Šušnjarevom salašu bio je novembarski broj Naše borbe. Prvi primerci su otisnuti 15. oktobra 1943. Format je bio 37 h 26 cm, a tiraž 1.200 primeraka.

Baza je bila prvenstveno namenjena za štampanje Slobodne Vojvodine (17 brojeva) i Naše borbe (10 brojeva), ali su u njoj štampani i plakati, leci, pa čak i nekoliko knjiga i brošura. Radila je od 15. oktobra 1943. do septembra 1944, kada je evakuisana, zbog blizine nemačkih položaja u široj zoni odbrane Beograda, kasnije prvih linija Sremskog fronta.

Štamparijom je rukovodio Bora Radovanović, na čelu ekipe od nekoliko priučenih ljudi, kojima su neretko pomagali i članovi redakcija koji su boravili na salašu, sa urednicima Jovanom Veselinovim i Jovanom Popovićem. Među ljudima koji su radili u bazi isticao se Đuro Javorina, stolar iz Banata, predratni poznanik i saradnik Jovana Popovića, koji je konstruisao i napravio radni sto, a kasnije u drvorezu i linorezu radio zaglavlja i ilustracije. Njima se ubrzo priključio još jedan kvalifikovani tipograf, Jovan Vojnović – Ris. On se nalazio u Sremu, kao ranjeni borac na oporavku, pa se, na poziv Veselinova i Popovića, priključio ekipi na Šušnjarevom salašu.

Veza sa okolinom bio je sekretar mesnog komiteta Zlatoje Mali, a od njegove pogibije, polovinom 1944, njegov brat Jovan. Pored članova porodice Šušnjar, veliki doprinos bezbednosti baze davao je i njihov sluga Slavko Bajić – deda Flekica, koji je uvek na vreme uočavao svako sumnjivo kretanje oko salaša.

Mita Šušnjar nije dočekao oslobođenje. Pod nedovoljno jasnim okolnostima, ubijen je 21. septembra 1944. od ustaške straže, na ulazu u Staru Pazovu, gde je krenuo na pijacu. Salaš na kome je bila baza srušen je 60-tih godina XX veka.

Štamparsku mašinu su posle rata preneli u Staru Pazovu, gde je jedno vreme korišćena za štampanje materijala Narodnog fronta, a zatim je poklonjena nekadašnjem Muzeju socijalističke revolucije Vojvodine. Danas je izložena na stalnoj postavci Muzeja Vojvodine u Dunavskoj br. 37 u Novom Sadu.

Dr Predrag Bajić, viši kustos – istoričar

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar