„Tandara-broć“ u urbanom naselju iz vremena Filipa i Aleksandra Velikog na jugu Srbije

08.07.2020. | Arheobotanička bašta, Budi odgovoran prema duhu i telu

Svi znaju za izraz „tandara-broć“. Danas se tumači kao besmislica, glupost, ili koještarija. Ali, daleko od toga da su ugljenisani delovi plodova broća (Rubia tinctorum L.), pronađeni na arheološkom nalazištu Kale-Krševica kod Bujanovca u sloju koji potiče iz 4/3. veka pre nove ere, besmisleni. Broć, odnosno bojadžiska trava, ili kako je kod nas još nazivaju bojadžija, a neretko i crvenilo se u to vreme najverovatnije koristila kao bojadiser za vunu. Naime, arheološki nalazi ukazuju na veoma razvijenu tkačku delatnost, a arheozoološki na uzgoj ovaca na ovom lokalitetu. Ovaj grad je negovao intenzivne trgovačke veze sa Egejom.

Broć je sve do kraja 19. veka bio veoma cenjen biljni bojadiser u jugozapadnoj Aziji i Evropi. Uzgajao se na velikim površinama, pre svega zbog svog rizoma (tip podzemnog stabla kod višegodišnjih zeljastih biljaka koji liči na koren, ali koji za razliku od njega ima pupoljke). Rizom je razgranat i dug, crvene boje, debljine grafitne olovke. Iz njega se ekstrakcijom izdvaja sjajni, crveni pigment, alizarin. Rizomi su se vadili posle druge, ili bolje treće godine, u proleće ili na jesen, kada se suše i sitne, ili melju. Naime, crvena boja dolazi do izražaja tek posle sušenja. Pigment se uveliko koristio za bojadisanje tekstila i kože. Biljne boje najbolje prianjaju uz vunu i svilu, ali mogu da se upotrebljavaju i za bojenje pamuka, ili lana. Boja se fiksira za tekstilna vlakna samo nakon prethodnog tretiranja močilima (solima stipse). U zavisnosti od močenja sa različitim metalima dobijaju se i različite nijanse crvene boje: tamno crvena (aluminijum), braon crvena (gvožđe), crveno ljubičasta (hrom).

Stabljike broća, duge 1‒2 m, ponekad su toliko tanke da su više polegle nego što su uspravne. Često se penju uz druge biljke. Cvetovi su sitni i žuti. Biljka cveta tokom leta. Plodići su mesnati, crni i sadrže dva semena. U prirodi sporadično rastu pobegli primerci, u žitu, po vinogradima, živicama, šipražju, na smetlištima, na suvim pašnjacima, uz puteve. Verujemo da su ugljenisani nalazi broća u zalisi ječma i krupnika iz 4/3. veka sa ovog lokaliteta zapravo odbegli, korovski primerci ove kulture.

Još uvek nije jasno kada i gde je došlo do domestikacije broća, odnosno kada se razvila tehnologija bojenja sa njegovim pigmentom. Materijalni dokazi korišćenja broća kao bojadisera pronađeni su na arheološkim nalazištima u Evropi u kasnom bronzanom, odnosno gvozdenom dobu: tekstilni ostaci iz halštatskih rudnika soli, iz skandinavskih nalazišta u močvarama, ali i iz elitnih, keltskih grobova. Hemijskom analizom utvrđeno je da je crveno bojeni tekstil od lana pronađen u Egiptu, a vezuje se za Osamnaestu dinastiju (1370 g. p. n. e.) bojen upravo broćem. U Tutankamonovoj grobnici su, gle čuda, takođe pronađeni ostaci tkanina bojeni broćem.

Dečja vunena haljina farbana broćem, 660–880 g. n. e (iz zbirke Metropolitan Museum of Art)

Različiti, Grčki, Rimski, Jevrejski pisani izvori ukazuju na to da se krajem poslednjeg milenijuma pre nove ere ova biljka u velikom stilu uzgajala u Persiji, Anatoliji i po Mediteranu. Herodot u svojem delu Istorija piše da je prilikom posete Egiptu u 5. veku pre nove ere video libijske žene kako nose haljine bojene broćem. Plinije Stariji u svom delu Poznavanje prirode navodi da broć raste spontano, ali i da se može razmnožavati setvom. Proizvodio se u predgrađu Rima, ali i drugim provincijama i to u izobilju. Međutim, navodi Plinije dalje, malo ko je poznavao tajnu njegove upotrebe, pre svega zbog velikog profita koji se od ovog biljnog bojadisera može dobiti. Navodno, tajna bojenja broćem je opstajala i u srednjovekovnoj Srbiji. Nju su znali samo majstori bojadžije. Zato bi izraz sa kojim smo započeli ovu priču, tanadara-broć, mogao zaista da se protumači na sledeći način: Pričati o bojenju znači pričati o nečemu što nije poznato, što je tajna, što nema smisla, besmisleno je. Tajna je tek 1869. godine postala besmislena. Te godine dobijen je sintetički alizarin. Samo par dekada kasnije ovaj jeftini ekvivalent uticao je na to da prestane proizvodnja ovog biljnog, nekada veoma cenjenog biljnog bojadisera.

 

Aleksandar Medović, viši kustos – arheobotaničar

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar