Zbirka stanovanje – kolekcija tekstilno pokućstvo

08.01.2014. | Zbirke

Kolekcija tekstilnog pokućstva broji oko 2.500 predmeta od vune, pamuka, kudelje i lana koji su imali različite funkcije u životu pojedinca ili cele porodice. Ona sadrži ćilime, ponjavice, torbe, posteljne čaršave, jastučnice, dozidnice, stolnjake, peškire, salvete, tablete, trake za police i uzorke veza, čipki ili tkanja.

Tekstil je prisutan u životu pojedinca od njegovog prvog do poslednjeg dana – u svakodnevnim i u obrednim ritualima. Rituali u čovekovom životu zahtevaju prisustvo tekstila pri svakom prelomnom i važnom trenutku, kako pri krštenju ili venčanju, tako i pri proslavi porodičnog zaštitnika ili u pogrebnim običajima.

Ornamentika na predmetima iz Kolekcije tekstilnog pokućstva je veoma raznovrsna. Iako preovlađuju floralni ornamenti, brojne su i kombinacije geometrijskih, antropomorfnih, stilizovanih floralnih i zoomorfnih ornamenata.

Bogatstvo narodne ornamentike je duboko utemeljeno u inventivnosti, mašti i ukusu vezilje ili tkalje, koja je motive tražila u prirodi, tj. u biljnom i životinjskom svetu. Vezilja/tkalja je uzimala osnovni oblik cveta, ptice ili životinje, kojem bi, po svom nahođenju, ponešto dodavala, ili bi ga potpuno menjala i tako dobijala nove ornamente – manje ili više stilizovane cvetove, cvetne grane, razne životinje i ptice. Ponekad bi upotrebila drugačije boje u ornamentu, stvorila novi ornament i poslala javnosti simboličnu poruku o svojim mislima, željama, osećanjima ili strahovima.

Pamučne, lanene, svilene, kudeljne ili vunene niti doprinose da se čovek u svom životnom veku oseća zaštićeno i sigurno, svečano i srećno, ali i tužno. Tome doprinose delovi odeće, ali svakako i kućni tekstil koji se koristi u svakodnevnom životu radi održavanja lične higijene i udobnosti enterijera čovekovog životnog prostora.

Ćilimi

Naziv ćilim potiče od turske reči kilim. On predstavlja vunenu tkaninu pravougaonog oblika, glatko tkanu u domaćoj radinosti, na tzv. uskom razboju. Tka se tehnikom klečanja ili tehnikom “na dasku”, najčešće sa kudeljnom niti kao osnovom, a vunenom niti kao potkom. Na uskom razboju su se tkale dve pole ćilima, koje su morale biti vešto otkane, da bi se šare složile pri spajanju po dužini. Do odstupanja je dolazilo u detaljima – kada bi tkalja pogrešila u brojanju niti, ili kada bi šaru sa jedne polovine ćilima “pregledala” preko ogledala i prenosila je na drugu polovinu, pri čemu je šara postajala izdužena.

Vojvođanski ćilim je deo seoskog enterijera, u kojem ima prvenstveno dekorativnu ulogu. Pored Srpkinja, tkale su ga Rumunke, Mađarice i Šokice. U srpskim kućama je tokom 19. veka korišćen kao prekrivač kreveta u “prednjoj, stajaćoj” sobi i postepeno je postajao statusni simbol i obavezan deo devojačke spreme. Radi prekrivanja dva kreveta u prednjim sobama dolazi do izrade “ćilima u paru”, a, s obzirom na to da je u “prednjoj” sobi, između dva kreveta, stajao sto, pojavila se potreba za ćilimom sa istim ornamentima za njegovo prekrivanje.

Ćilimi su u početku tkani vunom koja je bojena u prirodnim (biljnim) bojama –tako se žuta boja dobijala od mlečike u cvatu ili žalfije, crvena od broća, crna od kore jasena, oker i sve nijanse mrke od lukovine, a zelena od orahovog lišća. Sredinom 19. veka vuna počinje da se boji anilinskim bojama u zanatskim radionicama – farbarama.

Ćilim može biti sastavljen iz 2 pole, što znači da je tkan na uzanom razboju i tada je obično širok oko 125 cm, a dugačak oko 190 cm. Početkom 20. veka postaju popularni ćilimi tkani na širokom razboju, što znači da je iz jednog komada i da je širine oko 200 cm, dok je dužina oko 240 cm. U zavisnosti od pomenutih dimenzija i debljine vunenih i kudeljnih niti, težina ćilima je mogla da iznosi i do 5 kg.

Prema tehnici tkanja ćilime delimo na čunkane i klečane.

Prema funkciji, ćilime delimo na svakodnevne, svečane i ritualne. Ali postoji i podela: na ćilim za sto i ćilim za krevet. Osnovna razlika od ćilima iz ostalih krajeva Srbije je da ćilim u Vojvodini nije prostiran po podu, osim u ritualne svrhe u crkvi, prilikom venčavanja ili čitanja opela za pokojnika.

Podela ćilima prema ornamentici je sledeća: “beskrajna šara”, “na pruge” i “sa okrajnicom”.

Prvi i najomiljeniji ornament na ćilimima je bila tzv. “beskrajna šara” u vidu izlomljenih pruga ili zupčastih rombova. Na stalnoj postavci je izložen ćilim sa raznobojnim zupčastim prugama iz Kumana. Tkala ga je oko 1900. godine Živka Cukućan, verovatno za svoje potrebe. Ovaj ćilim je otkupljen 1953. godine od Joce Cukućana iz Kumana.

Ćilim “na pruge” se tka sa različitim geometrijskim i stilizovanim biljnim i životinjskim ornamentima u okviru pruga ili “plasa”. Na stalnoj postavci je izložen ćilim koji je 1862. godine u Čurugu tkala Marina Rajčetić, rođena Kešanski. Udala se u Nadalj i ćilim je tkala za svoju devojačku spremu. Po podacima koje posedujemo Marina je sama vunu pripremila za tkanje tj. sama je prela i bojila prirodnim bojama. Ćilim je otkupljen 1951. godine od Ljubice Rajčetić iz Čuruga.

Na ćilimu “sa okrajnicom” istkano je još “polje”, “ukladica” i “kolo”. Iz ove grupe ćilima, na stalnoj postavci je izložen ćilim iz Stapara koji je tkan 1890. godine, ali nam je ime tkalje nepoznato. “Okrajnica” i “kolo” su zeleni, “polje” je crveno, dok je “ukladica” bela. Ćilim je otkupljen 1948. godine od Darinke Stojšić iz Stapara.

Sva tri ćilima su korišćena za prekrivanje kreveta, mada prisustvo “špiceva” na užim stranama ćilima može da ukazuje da su korišćeni i za prekrivanje stola.

Tkana slika

Pod tkanom slikom iz Kolekcije tekstilnog pokućstva podrazumevamo vunenu tekstiliju manjih dimenzija koja je rađena tehnikom klečanja na “uskom ili malom” razboju, sa kudeljnom niti kao osnovom i vunenom niti kao potkom. Na stalnoj postavci izložen je predmet koji je istkan 1979. godine u Staparu, a tkala ga je Milka Nagulov. Ornament za sliku Milka je “pregledala” iz popularnog ženskog časopisa “Nada” iz sedamdesetih godina 20. veka, ali je bila prinuđena da malo smanji glavu ptice i cvetnu granu, kako bi dobila što bolju ornamentalnu kompoziciju. Ovaj tkački poduhvat možemo posmatrati kao pokušaj što dužeg održavanja u životu tradicionalne tkačke tehnike. Ipak, slike nisu postale popularne i nisu zaživele ni u kućama gradske ni u kućama seoske sredine.

Milka Nagulov, rođena Volić u Staparu 1928. godine, naučila je da tka sa 6 godina i bila je jedna od najveštijih i najpoznatijih vojvođanskih tkalja i odličan sagovornik generacijama etnologa Muzeja Vojvodine. Osim ćilima, tkala je i ponjavice, dozidnice, torbe i raznu drugu tekstiliju. Kao vešta i pedantna tkalja, Milka Nagulov je uspela da svoje ćilime “otpremi” do Australije, Amerike i mnogih evropskih zemalja.

Torbe

Torbe su, takođe, tkane na “uskom ili malom” razboju, sa kudeljom kao osnovom i vunom kao potkom. One su uglavnom imale različite ornamente na stranama. Tako su, na primer, sa jedne strane istkane raznobojne pruge različitih dimenzija, a sa druge neki živopisan ornament preuzet sa ćilima; to je često bio noseći ornament na ćilimu, koji je, prilikom tkanja na torbi, pretrpeo određene izmene u dimenzijama, izboru i slaganju boja.

Na torbe koje su koristile mlađe žene su utkivane cvetne grane sa lutkama, da bi ona bila rotkinja, dok su glavni ornamenti na torbama starijih žena bile kokoške, petlovi ili plovke. Na torbama koje su koristili muškarci su tkani ornamenti sa jelenom, konjanikom ili orlom – simbolima snage, brzine i zdravlja.

Torbe su se delile na svečane i svakodnevne. Svečane torbe su korišćene prilikom sprovođenja određenog običaja, kao što je, na primer, nošenje kolača kumu ili tek udatoj sestri. Svakodnevne torbe su pak služile za nošenje hrane na njivu, knjiga u školu ili pribora za vez.

Torbe su uglavnom bile kvadratnog oblika, a njihove prosečne dimenzije su iznosile 50 h 50 cm. Na stalnoj postavci je izloženo šest torbi koje imaju različite ornamente, ali su imale i različitu namenu. Posebnu pažnju privlače tri manje torbe: jedna je istkana u Turiji oko 1900. godine i na njoj preovlađuju geometrijski ornamenti. Matica srpska je Muzeju torbu poklonila 1952. godine, ali nema preciznih podataka o funkciji torbe ili o tkalji. Druga torba je istkana i pokrsticom izvezena oko 1920. godine u Plavni za Mariju Ivanić i koristila je za školu. Torbu je Muzeju 1989. godine prodao njen sin, Ivan Ivanić iz Novog Sada. Treću, malu torbu je tkala Floarea Caruga 1913. godine u Lokvama za potrebe nošenja pribora za vez. Torba je otkupljena 1967. godine od Petra Caruge.

Ostale tri torbe na stalnoj postavci su većih dimenzija i sa drugačijom namenom: torba sa raznobojnim prugama je tkana u Vrbasu 1919. godine, a tkala je Milana Đ.Birovljev za nošenje hrane u polje. Milana je torbu 1947. godine poklonila Muzeju. Druge dve torbe se mogu svrstati u svečane, jer se po ornamentima i dimenzijama može predpostaviti da su korišćene za nošenje kolača kumu ili sestri. Torbu sa ornamentom pauna tkala je Danica Tadić u Laliću 1910. godine, a Muzej je torbu otkupio 1969. godine od Julke Poparić. Velika torba sa belom osnovom i raskošnim buketom irisa istkana je u Crepaji 1925. godine, ali nam je ime tkalje nepoznato. Ta torba je otkupljena 1972. godine od Vere Stojak iz Crepaje.

Dozidnice

Pod pojmom platnene dozidnice podrazumevamo platno pravougaonog oblika sa izvezenim idiličnim ornamentom crvenim, plavim ili crnim koncem. U narodu se dozidnica naziva i “zidnjak”, “dozidnjak” ili “kuvarica”. Dozidnice imaju dvojaku funkciju – da zaštite zid od prljanja i da ga ukrase.

Kolekcija Etnološkog odeljenja Muzeja Vojvodine je jedna od najbogatijih kolekcija dozidnica u muzejima Srbije (Izložba kolekcije dozidnica Etnološkog odeljenja Muzeja Vojvodine “Kad u kući vlada red…”).

Vunena dozidnica ili, kako se još naziva u narodu, “duvarnik” podrazumevamo tkaninu pravougaonog oblika, širine jedne “pole”, koja je tkana na uskom razboju, klečanom tehnikom ili tehnikom “na dasku”. Tkana je u domaćoj radinosti, sa kudeljnom niti kao osnovom i vunenom niti kao potkom. Takva dozidnica je našla svoje mesto u “prednjoj” sobi seoske kuće, ali i u enterijeru srednjeg građanskog i zanatlijskog staleža.

Vunene dozidnice su namenski tkane – prema dimenzijama kreveta u “prednjoj” sobi, gde su pokrivale zid. Pomoću odgovarajućih petljica su kačene direktno na zid, a početkom 20. veka su stavljane u drveni ram, čime im je produžena ukrasna i zaštitna uloga.

Kolekcija vunenih dozidnica u Etnološkom odeljenju nije brojna, ali se odlikuje veoma različitim ornamentima – od živopisnih i veoma realističnih motiva iz seoskog dvorišta (npr. kućice u prirodi, okružene šumicom i potokom) do realistično predstavljenog orača sa volovima “podolcima” ili vuka. Prosečna dužina vunenih dozidnica iznosi oko 190 cm, a širina do 70 cm.

Svojim držanjem i stavom vo ostavlja utisak blagosti i ravnodušnosti, pa se smatra simbolom dobrote, smirenosti, delotvornosti, rada i žrtve. Za razliku od vola, vuk ima dvojaku simboliku. S jedne strane, on simboliše okrutnost, a, s druge, plodnost i zaštitništvo. Naš narod veruje da je vuk demonsko biće i da ga se treba kloniti, a njegovo ime ne treba pominjati. Po narodnom verovanju u 19. veku, susret je sa vukom bio veoma neprijatan jer je čovek mogao da se brani, ali mu nije bilo dozvoljeno da ubije vuka. Naime, verovalo se da će se ubijeni vuk osvetiti čoveku. Zato se on poštovao npr. o Sv. Savi ili na Mratindan i umilostivljavao kolačima ili iznošenjem “večere”. Smatran je neprikosnovenom životinjom, koja je mogla da bude od koristi čoveku. Postojalo je verovanje da se davanjem imena Vuk novorođenom detetu na njega prenose svojstva vuka i otpornost prema bolestima. Ako uzmemo u obzir ovo verovanje i pretpostavimo da je tkalji dozidnice ono bilo poznato, onda nam je logična veličina ornamenta i raskošnost boja.

Peškiri

Pod pojmom peškir podrazumevamo pravougaoni komad platna od kudeljnih, pamučnih, lanenih ili svilenih niti, istkan u domaćoj radinosti. U narodu se još naziva “ubrus” i “ručnik”. Ranije je često poklanjan važnim osobama ili gostima, kao i crkvi – za pokoj duše pokojnika, ili za nečiji dug život i zdravlje, i tada je bilo obavezno da se izveze ime onoga kome je namenjen.

Niti koje su korišćene za tkanje peškira nisu morale biti iste debljine. Funkcija predmeta je uslovljavala debljinu niti, koje je birala sama tkalja. Veličina peškira je, takođe, bila uslovljena njegovom funkcijom: prosečna širina iznosila je 70 cm, a dužina je varirala u zavisnosti od funkcije peškira – 50 cm za svakodnevni, do 3 m za svatovski (deverski peškir ili peškir za konja).

Peškire možemo podeliti u tri grupe: svakodnevni peškir – korišćen za brisanje ruku, lica i celog tela, zaštitu prilikom mešenja testa ili hleba, prekrivanje testa koje kisne, prekrivanje hrane uopšte, uvijanje hleba pri odlasku na njivu; ukrasni peškir – stavljan oko ikone ili ogledala, na specijalan ram, ili na unutrašnju stranu vrata ormara sa devojačkom spremom; običajni peškir – korišćen kao svadbeni dar za devera ili za konja, kao deo devojačke spreme, za nošenje ponuda porodilji, za krštenje dece pri obredu u crkvi, za ispraćaj pokojnika, tj. za krst, barjake i one koji nose (guraju) sanduk.

Peškiri su uglavnom ukrašavani sa oba kraja, mada postoje primerci sa ukrašenim samo jednim krajem, kao i oni sa ukrašenom sredinom. Ukrasi su izvođeni tkanjem – uvođenjem debljih niti i niti u boji, pri čemu se dobijao uglavnom geometrijski ornament (pruge, rombovi, kockice, pravougaonici), i vezom, kada se izvodio široki spektar ornamenata vezom po pismu i vezom po žici.

Kraj peškira je ponekad ukrašavan prišivanjem trake od pargara, tj. belog pamučnog platna industrijske proizvodnje, koja je ukrašena belim vezom u tehnikama šupljika, rišelje ili toledo, ili je pak prišivana kukičana, pletena ili necana čipka. Na pojedinim peškirima su izvučene rese, koje su vezane na najrazličitije načine.

Veličina ornamenta na peškiru prvenstveno je zavisila od njegove namene, dok je boja ornamenta zavisila od dostupnosti konca. Krajem 19. i početkom 20. veka je najčešće korišćen crveni konac, a zatim plavi i crni, a kasnije su oni kombinovani – crveno-crni i plavo-crni. S obzirom na to da je crvena magijska boja i da simboliše radost i život, njena velika primena na peškirima svih namena nije čudna.

Raznobojni ornament se pojavio krajem 19. veka, ali je u modu ušao prvih godina 20. veka, da bi doživeo procvat dvadesetih godina 20. veka. Zajedno sa raznobojnim koncem nastupaju i bogati cvetni ornamenti, razne životinje i ptice, ali i ljudske figure. Cvetni ornamenti se vezu u obliku cvetne grane, buketa cveća u vazi ili korpi. Od životinja i ptica se najčešće vezu paunovi, konji, psi, mačke i golubovi. Ljudske figure – muške i ženske, vezu se u medaljonima, u kombinaciji sa cvećem, životinjama i pticama.

Izrada monograma na peškirima dostigla je svoj vrhunac u pomenutom periodu, jer je peškir sa monogramom bio obavezan detalj devojačke spreme i dokaz da je devojka sama spremala makar deo miraza. Pod monogramom podrazumevamo posebno stilizovana početna slova imena i prezimena. Uglavnom su vezeni monogrami ukrašeni kitnjastom cvetnom granom. Rađeni su i belim koncem po belom platnu, ali je, ipak, bio popularniji monogram sa cvetnom kompozicijom izvedenom raznobojnim pamučnim koncem. Reč monogram nastala je od grčkih reči monos, što znači ’sam, jedan’, i reči gramma, koja znači ’slovo’.

Jastučnice

Navlaka za jastuk ili jastučnica označavaju pravouglu ili kockastu platnenu vreću otvorenu sa jedne strane radi navlačenja na jastuk. Za većinu jastučnica zajedničko je da se otvor zakopčavao dugmadima, kopčicama ili petljama, da je monogram uglavnom na sredini i u kombinaciji sa biljnim ornamentima. Oblik jastučnice, mesto gde je smešten ornament ili monogram, kao i tehnika veza, čipka ili prisutne boje odredeđuju nacionalnu pripadnost. Jastučnice se, kao deo posteljine, smatraju obaveznim delom devojačke spreme, kako u 19. i 20. veku, tako i danas.

Jastučnice delimo na svakodnevne, za spavanje i svečane, odnosno, ukrasne, a pod podela je na velike i male jastučnice.

Jastučnice iz Kolekcije uglavnom su sašivene od industrijskog pamučnog platna, mada ima i manji broj koji je sašiven od platna tkanog u domaćoj radinosti. Za tu svrhu korišćene su pamučne, kudeljne i lanene niti, a tkanje je izvođeno na malom odnosno uskom razboju.

Biljni ornamenti u vidu stilizovanih pojedinačnih cvetova, buketa ili cvetnih grana rađeni su na licu jastučnice u oba ugla, u samo jednom gornjem uglu, sa jedne uže strane ili se pak protežu duž tri unutrašnje strane jastučnice. Vez je rađen prutačkim bodom, punim bodom, obametom, pokrsticom i rupičastim bodom, belim pamučnim koncem ili koncem u boji. Necana ili kukičana čipka se često kombinuje za ukrašavanje svečanih, ukrasnih jastučnica. Izrada monograma, nadimka ili punog imena vlasnice je takođe veoma česta pojava na jastučnicama kod svih etničkih grupa.

Trake za police

Traka za policu je pravougaonog oblika i najčešće su izrađene od belog pamučnog platna industrijske proizvodnje i bile su obavezni deo devojačke spreme. Ornamenti na njima se vezu jednobojnim ili raznobojnim koncem bodom pokrstice, prutačkim bodom, bodom popunjavanja i obamet bodom. U narodu se koriste i sledeći termini: štrafta, vez za police ili ukras za police, vitraža za orman, ormanski izrezi i pruga.

Na trakama se najčešće izrađuju ornamenti stilizovanih cvetnih lozica, buketića i grančica u kombinaciji sa voćem i geometrijskim ornamentima. Često su izrađivani i predmeti iz kuhinjskog ambijenta, kao što je ibrik, kuglof, varjača i mlin za kafu. Antropomorfna ornamentika nije česta, ali se npr. stilizovani lik devojčice i dečaka javlja u kombinaciji sa ornamentima cveća i voća, ili lik devojke sa holandskom kapom u kombinaciji sa geometrijskim ornamentima i vetrenjačom.

Trake iz naše Kolekcije su vezene, kukičane i necane pamučnim koncem. Najzastupljeniji je bio konac crvene boje, ali je zastupljen i konac plave, žute, zelene, ružičaste, narandžaste, ljubičaste i crne boje, kao i nijanse ovih boja. Posebnu grupu čine trake koje su izvezene belim pamučnim koncem, jer su se one uglavnom koristile za police u ormanima u prednjim sobama gde su posteljinu, peškire i veš štitile od prašine. Ipak, osnovna funkcija traka za policu je ukrasna i najčešće smo je viđali na stelažama i policama u kuhinji.

(Ljiljana Trifunović, muzejski savetnik – etnolog)

Ukidanje pečata
Pretrazivac kulturnog nasledja

Accessibility Toolbar